USUD, USU, DUSU

Često se čuje da knjige imaju svoju sudbinu. Tom se krilaticom osobito služe nečitani pisci i nemarni članovi posudbenih biblioteka. Pisci da bi rekli kako njihove knjige ne zanimaju nikoga danas, ali će zato sudbina urediti da postanu remek–djela za pedeset godina. Nemarni posudioci pak tvrde da je neka knjiga ostala kod njih sedam godina umjesto četrnaest dana zato što je tako htjela sudbina te knjige. A što je osobito zanimljivo, takva isprika svagda upali, jer su ljudi skloni vjerovati da knjige doista imaju sudbinu. To dolazi otuda što vjeruju da sudbinu imaju sami, a da su knjige prilično nalik ljudima. To vjerovanje ima podrijetlo u razmišljanju o vlastitom podrijetlu. Valjda nema nikoga tko se nije upitao što bi se dogodilo da se otac i majka nisu sreli onoga kišnog dana u kinu, što bi se dogodilo da djed nije upoznao baku, što bi bilo da pradjed nije prošao baš ispod onoga prozora ispod kojega je prošao. Dogodilo bi se to da onoga koji tako razmišlja naprosto ne bi bilo; a od toga se čovjeku zavrti u glavi i on posegne za sudbinom kao objašnjenjem. A slično je i s knjigama: mnogih romana ne bi bilo da autor nije sjeo u taj i taj vlak i ondje vidio scenu koja mu je dala ideju, ili da određenoga dana u određeno vrijeme nije otišao na tržnicu. Ali, kad se malo bolje pogleda, to nije sudbina, nego slučaj. Moramo se pomiriti s tim da smo se rodili slučajno i da su knjige koje su nam važne većinom nastale slučajno. A u slučaju nema ničega sudbonosnog. Sudbina je samo ono na što možemo utjecati ili u čemu barem možemo sudjelovati; sudbinu proživljavamo svjesno i uviđamo njezino značenje. Sudbinu imamo zato što smo oni koji jesmo, bez obzira na to kako smo to postali. A tako je i s knjigama. I one bivaju ili ne bivaju čitane zato što su takve kakve jesu, i one bivaju ili ne bivaju drušveno prihvaćene zato što su takve kakve jesu, i one žive stoljećima ili umiru prvoga dana zato što su takve kakve jesu. Postoji neka interakcija između njihova sadržaja i njihove sudbine, i ta interakcija zadobiva neko dublje i općenitije značenje. Ali, to ne vrijedi za sve knjige. Neke knjige sudbinu imaju i tu sudbinu žive, a neke nikakve sudbine nemaju. Kod nekih nam je važno što se s njima događa — jesu li prihvaćene ili odbačene, zapamćene ili zaboravljene — a kod nekih nam je to potpuno svejedno, pa čak kao da je svejedno i njima samima. I kad su dobre i kad su loše, i kad ih čitaju i kad ih ne čitaju, jedne su knjige sudbonosne i simbolične, a druge to nisu. Pitanje je samo koje su koje. Tu bi nam opet mogla pomoći analogija s ljudima. Pogledajmo kako su u knjigama samim prikazane sudbine ljudi; koji su to ljudi, kakvi su i kako su svoju sudbinu stekli? Vrlo je lako odgovoriti na to pitanje: sudbinu imaju oni ljudi koji jako utječu na druge ljude. Sudbinu, dakle, imaju vladari, vođe, proroci i druge istaknute osobe. Jasno je i zašto: zato što svaki njihov čin — javni i privatni — utječe na život cijele zajednice, pa može biti važan za njezin opstanak ili nestanak. Zato se život takvih osoba — njihova sudbina — prikazuje u epovima, tragedijama i sličnim književnim vrstama. Ali, te su književne vrste već uglavnom odumrle. Na njihovo mjesto stupio je roman, žanr koji se bavi običnim čovjekom i njegovim životom. A svi su ljudi u doba romana obični. Običan čovjek pak — pa makar bio vladar ili heroj — naprosto nema sudbine. Nema je zato što on živi u znanstvenoj epohi, kad ni o životu pojedinca ni o životu zajednice ne odlučuju bogovi, niti njihovu volju provodi u djelo kakav vođa svojom junačkom gestom, nego odlučuje niz okolnosti, kao što su društvene prilike, povijesne zakonitosti i slični faktori. O tim faktorima, pak — zbog njihove mnogobrojnosti i različitosti — nije moguće stvoriti priču; nije ih, dakle, moguće zamisliti kao sudbinu. Zato ni čitatelji romana ni njihovi pisci u sudbinu više ne vjeruju. I zato mi, današnji ljudi, za razliku od naših predaka, sudbine više nemamo. Jer, sudbinu je — a ona, dakako, bijaše božanskoga podrijetla — zamijenila najprije politika, a onda praznina. Nitko od nas više ne vjeruje da njegov život može biti važan i poučan za druge, da može išta simbolično značiti. A ne vjerujemo to ni za druge ljude. Zato se ni u knjigama ne piše o sudbini, nego se piše o praznini koja upravlja našim životima, i o tome kako se mi pri tome osjećamo, premda ni to nikomu — pa čak ni nama samima — nije važno. Jer, odsutnost sudbine više ne osjećamo ni kao manjak ni kao nedostatak, nego uživamo u neznatnosti svega što radimo i što bismo mogli raditi: ako nema sudbine, nema ni odgovornosti. A ako sudbine nemaju ljudi — ako je ne mogu imati — kako bi je onda mogle imati knjige? Knjige govore o ljudima bez sudbine, pa bi bilo apsurdno da budu bolje — ispunjenije smislom — od tih istih ljudi. One nemaju sudbine zato što su nalik na ljude. Kao što u ljudskom životu više ništa nije doista važno (jer se ne odnosi ni prema kakvu sudbinskom cilju ili mjerilu), tako ničega važnog ne može biti ni u knjigama. Ne može u njima biti nečega što bi se nekoga sudbinski ticalo, niti nečega što bi cijeloj zajednici pokazalo kakva joj je sudbina i zašto je ta sudbina važna. I, eto zašto su današnje knjige ili turobne ili neodgovorne: zato što su one još nesretnije od ljudi. Ljudi samo ne mogu živjeti svoju sudbinu; knjige pak niti je mogu živjeti, niti opisati. Kako dakle stoje stvari? Imaju li knjige sudbinu ili je nemaju? Odgovor glasi: nemaju je danas, ali su je nekada imale, baš kao i ljudi. Ako ljudi opet nekad budu imali sudbinu, imat će je i knjige.