U izmaglici dana

U izmaglici dana

Vješto balansirajući između suosjećanja i razumijevanja s jedne strane i okrutne realnosti njihovih djela koja su ih odvela u kaznionicu s druge, Ivona Juka je pobjedničkim filmom Što sa sobom preko dana ponudila pamtljivu, snažnu priču, iza koje ne ostaju otvorena pitanja

Započeti sa sažetim osvrtom na 15. po redu Dane hrvatskoga filma bilo kako drukčije nego s ovogodišnjim dobitnikom počasnog Oktavijana, bilo bi posve pogrešno. Ivo Škrabalo čovjek je u najvećoj mjeri zaslužan za postojanje danas nezaobilaznih filmskih, dapače šire kulturnih institucija: Dani hrvatskoga filma, nagrada filmske kritike Oktavijan, časopis »Hrvatski filmski ljetopis«, internacionalizacija programa Pulskoga filmskog festivala. Pridodamo li navedenom činjenicu da je kao dramaturg radio na filmovima poput Ronda, Breze, Tko pjeva zlo ne misli i da je 1984. objavio stožernu knjigu hrvatske filmske povijesti Između publike i države. Povijest hrvatske kinematografije 1896–1980, nema dvojbi o opravdanosti dodjele ugledne nagrade. No pored počasne dodjeljivane su i redovne nagrade. Njih sedamnaest dobilo je nove vlasnike, a oni će (točnije njihovi filmovi) dati najbolju sliku filmovima pretrpana tjedna od 24. do 29. travnja.

U odnosu na 14. izdanje festivala jedna je promjena očigledna. Velik broj filmova u konkurenciji mogao bi značiti samo dvije stvari: ili su selektori bili blage ruke, ili je prošla godina bila ponajbolja dosad. Iako se u zbilji pravi odgovor često krije na pola puta između prvoustanovljenoga dualizma, nakon pogledanih stotinu trideset i pet filmova (od toga pedesetak namjenskih i glazbenih spotova) dojam je kako su selektori ipak morali biti stroži. To ponajprije vrijedi za Biljanu Čakić Veselič, koja je bila zadužena za igrani film, te za Danka Volarića, koji je zeleno svjetlo pokazivao dokumentarcima. Strože kriterije od kolega imao je Vlado Zrnić u selekciji eksperimentalnoga filma, a blagonaklonost autorima animiranih filmova Goran Trbuljak opravdao je potrebom zaštite ugrožene filmske vrste. Na kraju Dana ugrožena vrsta postala je hrabra ocjenjivačka trojka (Ivana Fumić, Neven Hitrec i Živorad Tomić), koja je čitave dane provodila u često ne odveć ispunjenoj dvorani SC–a. Preklapanje njihovih nagrada s onima filmskih kritičara naposljetku naznačuje da prevelikih dvojbi o laureatima i nije bilo unatoč brojnoj konkurenciji. Dokumentarni film već tradicionalno predstavlja selekciju s najizjednačenijim i najkvalitetnijim radovima. Tako je bilo i ove godine, no za razliku od prijašnjih vidljive su promjene trendova. Hrvatski dokumentarni film prebacio je interesno žarište s društvenih margina na aktualne pojavnosti svakodnevice. Ljudi s burze, obiteljske trzavice, radnici Zagrebparkinga, lihvarske žrtve samo su neki od junaka dokumentarnih Dana. Ipak, jedna priča o marginalcima zasjenila je sve ostale. Što sa sobom preko dana Ivone Juka na festival je došao s jednom nagradom, onom za najbolji dokumentarni film srednjoeuropskog i istočnoeuropskog filma u Wiesbadenu. No i bez te preporuke sa zadnjom sekundom filma bilo je jasno kako je riječ o iznimno uspjelu djelu. Mlada redateljica odvela nas je u Lepoglavu, u društvo skupine kažnjenika koji su odlučili poigrati se Shakespeareom, a ta ih je igra dovela i do predstave u Gavelli. Predstava je bila odlična ulaznica za ulaz u njihove živote i srećom nije ostala potraćena. U sedamdesetak minuta Juka je trojicu od njih posve razotkrila; uspjela je od njih dobiti životne priče, stvarne emocije, a pritom nije izgubila neutralnu poziciju. Vješto balansirajući između suosjećanja i razumijevanja s jedne strane i okrutne realnosti njihovih djela koja su ih odvela u kaznionicu s druge, autorica je ponudila pamtljivu, snažnu priču, iza koje ne ostaju otvorena pitanja. Film Što sa sobom preko dana (usput rečeno: dvojba jednog od protagonista iz doba njegova izmicanja sudbenoj vlasti) posve je zasluženo nagrađen Velikom nagradom (Grand prix) Dana, ali i Oktavijanom za najbolji dokumentarni film. Također, montažer Ivor Ivezić radom na filmu zavrijedio je nagradu za najbolju montažu. Dokumentarni dio festivala osim Ivone Juka pod svjetlo reflektora gurnuo je još jednu mladu redateljicu. Njezino je ime Tanja Golić i, nakon što se predstavila kratkom, ali snažnom obiteljskom dramom Nije da znam nego je to tako, talent je dodatno naglasila intimističnim, potresnim filmom o svojoj baki Čekajte, čekajte. Dva naslova u dvije selekcije Tanji Golić osigurali su nagradu za najbolju režiju, a prvospomenuti film i Oktavijana namijenjena kratkometražnom, odnosno srednjometražnom igranom filmu. Čekajte, čekajte spoj je prigodnih obiteljskih snimki s konceptom prikaza razvoja Alzheimerove bolesti. Snimke koje su jednom nastajale kao zapisi sretna druženja nadopunjene su novima, s jasnom idejom snimanih da bi predstavljale filmaški dokument povijesti jedne bolesti. Emotivno iznimno potresno iskustvo, a s čisto filmskoga stajališta možemo govoriti o nastavku svojevrsne dokumentarne vrste posve osobnih i neinhibiranih potraga za smislom ili pojašnjenjem, koje je na 10. DHF–u Biljani Čakić Veselič (Dečko kojem se žurilo) donijelo glavnu nagradu, a ove godine Ljiljani Šišmanović (Polusestra) naklonost publike. Vratimo se ipak igranom filmu. Digresije su nas odvele daleko od najboljeg ovogodišnjeg naslova Nije da znam nego je to tako. Selekcija igranofilmskih naslova već je uobičajeno manje kvalitetna od dokumentarnih. Doduše ne kada govorimo o Tanji Golić. Njezin je film rađen pametno i skromno pokazavši na primjeru što doista znači sintagma manje je više. Sniman u stanu (jasno) snimatelja Branka Pašića, pouzdao se u životnost scenarija i glumačku raspoloženost Darije Lorenci i Rakana Rushaidata. Sretan spoj, jer su glumci uz redateljicu radili na scenariju i u njega posve sigurno unijeli podosta toga i iz vlastitih života. Nije da znam nego je to tako u prvom je redu vrlo autentičan film, izrazito blizak igranom idealu simulacije stvarnosti i stoga ne čudi što je zasjenio konkurenciju, koja se uglavnom bavila malim velikim temama i očiglednim konstruktima. Uvjetno rečeno, kontroverzna Posljednja pričest Ivana–Gorana Viteza svoj je konstrukt uspješno predstavila. Scenarist Mario Krce nagrađen je za najbolji scenarij, a film o kojem se toliko pričalo i pisalo lako je u SC namamio brojnu publiku. Lijepa vijest za organizatore, ali i za Viteza. Možda je ovo naslov koji bi mu mogao otvoriti još poneka vrata. U situaciji kad se za domaći film zainteresirana publika lijeno, ali sigurno, vraća u kina, redatelj koji ima talenta za osluškivanje gledateljskih želja ne bi trebao sjediti skrštenih ruku. Iako se, kao što smo vidjeli, pojavio strah za animirani film, sudeći prema ovogodišnjoj konkurenciji DHF–a za njega dolaze neki bolji dani. U to su nas već uvjeravali na novinskim konferencijama organizatori Animafesta (koji kuca na vrata), u to su nas uvjerili i prikazani naslovi. Prije svih sadržajno i vizualno dorađeni Silencijum Davora Međurečana i Marka Meštrovića, te Oktavijanom nagrađen Levijatan Simona Bogojevića Naratha. Vrlo efektna animacija u kojoj se nije zanemarivao ni najsitniji detalj, a sadržajno je pak riječ o nešto hermetičnijoj alegoriji svijeta u kojem živimo. S obzirom na Bogojevićevu ljubav prema eksperimentalnom (jedan od organizatora festivala 25 FPS), zaziranje od pravocrtnosti nimalo ne čudi. Iz okrilja animacije dolazi nam i ovogodišnja najbolja glazba (Hrvoje Štefotić, Levijatan), ali i dobitnica nagrade Jelena Rajković za redatelje do trideset godina. Ana Hušman i njezin Plac udahnuli su neki novi život u voće i povrće: film odlična tempa i još bolje zamisli. Uistinu svježe. Baš kao i činjenica da je za najboljega producenta Dana proglašen Kenges. Pored spomenutog Levijatana Kenges se predstavio i pamtljivim animiranim filmom Soldat Davida Peroša Bonnota te eksperimentalnim Relocated Vladislava Kneževića. Najbolji eksperimentalni film ipak je snimio netko drugi, dobro znani Ivan Faktor. Njegov Autoportret uistinu je poseban — za potrebe sebesnimanja Faktor je posegnuo za sondiranjem vlastitoga tijela i pokazao nam se doslovce do srži. Brojni filmovi, brojne nagrade, malo prostora... Nagrada za najboljega snimatelja na neki je način pravedno podijeljena. Žiri je kao najboljega prepoznao Borisa Poljaka (Stolac za ljuljanje i Planktoni), a Kodak Branka Cahuna za film Delta. Obojica su se iskazali poetičnim snimkama prirode i krajolika, s tom razlikom da je Poljak nešto raspoloženiji za neobične, začudne kadrove, a Cahun pravi primjer kako to stara škola radi: odmjereno, sigurno i nenametljivo iskusno. Najboljim debitantom proglašen je Marko Šantić, no njegov se Sretan put Nedime među pobjednike upisao prije zbog nedostatka konkurencije nego zbog vlastite uvjerljivosti. Zlatna uljanica koju dodjeljuje »Glas koncila« posve je zasluženo otišla Tomislavu Mršiću za film Čardak i na nebu i na zemlji. Najpotresniji film Dana prava je oda nepokolebljivosti ljudskoga duha, koju iz dana u dan iskazuje Mršićev junak Draško Regul, čovjek koji se iznimnom snagom volje uspijeva nositi s tri moždana udara i nefunkcionalnim tijelom. Iz duhovnog u potpunu suprotnost: Bruno Anković po mišljenju kritike snima najbolje namjenske filmove. On je redatelj iza novoga ruha Karlovačkog, ali i iza najbolje reklame; one u kojoj Severina poljubi tlo koncertne dvorane. Pored toliko pohvala zaključak u sebi mora sadržavati i pokoju pokudu. Organizatoru Dana može se prigovoriti slaba medijska promocija, koja je rezultirala i slabim odazivom publike. Nadalje, do krajnjih granica ispunjen raspored nužno je dovodio do preklapanja. Konferencije za novinare tako su išle za vrijeme novinarskih projekcija. Ipak, najveća se zamjerka može uputiti selekciji filmova. Naslovi poput dokumentarnog Pozdrava iz Poreča ili igranog Klozeta nikako nisu zaslužili uvrštanje u konkurenciju. Kada imamo s jedne strane suveren film poput Jukina Što sa sobom preko dana, a nasuprot njemu posve amaterski Pozdrav iz Poreča, samo se naglašava koncepcijska izmaglica Dana, u kojoj se prečesto ne može odrediti prisustvujemo li reviji ili festivalu. No to je pitanje za podrobniju analizu. Ideja je Dana pokazati najbolje iz filmske produkcije, pa smo toj zamisli i ovim tekstom išli na ruku.

Hrvoje Pukšec