Teorijsko i uporabno

Teorijsko i uporabno

Enes Midžić, Govor oko kamere. Rječnik filmskog žargona, kolokvijalnih i stručnih izraza stranoga podrijetla, Hrvatski filmski savez, Zagreb, 2006.

Topla proljetna srijeda, središnji dan ovogodišnjeg izdanja, petnaestih po redu, Dana hrvatskoga filma. Dan prije u nizu dokumentarnih filmova lirskijeg predznaka jedan je snimatelj (Branko Cahun) imao svojih pet minuta pod reflektorima, no srijeda je prošla u znaku drugoga: Enesa Midžića. Točno u podne započelo je veoma posjećeno predstavljanje njegove tek objavljene knjige Govor oko kamere. Riječ je o rječniku, ili još bolje, pojmovniku kojim se pokušao dati uvid u sjaj i bijedu stručnih termina i izraza relativno uske (u smislu brojnosti) dimenzije filmskog nastajanja: snimatelja. Načelno se Govor oko kamere može podijeliti u dva dijela — sam pojmovnik i opsegom kratak, ali indikativan proslov. Enes Midžić u sažetu eseju kontekstualizira u geografsko–povijesnom smislu razloge današnjeg izgleda filmaškoga rječnika. Malena zemlja, u dobroj mjeri posve na stranputici filmskih početaka kada su nove riječi nastajale i nalazile svoje tehničko ili izražajno značenje. Pridodamo li tomu stoljetnu regionalno podosta autonomnu izloženost stranim jezičnim utjecajima te kasniju političku stvarnost koja je po nekim svojim pravilima određivala poćudnost izraza, dobivamo današnje stanje stvari, koje je za kroatiste poražavajuće. Hrvatski jezik danas mora računati na strukovno pojmovlje koje je posve prožeto tuđicama, posuđenicama, ali i nesretnim amalgamima izraza koji u našoj svakodnevici imaju neko posve drugo uporabno značenje nego u matičnim jezicima. U takvim okolnostima zadaća sastavljanja rječnika podvojeno je poticajna. S jedne strane građe ima i više nego dovoljno, no s druge tu građu treba oblikovati, rastumačiti i približiti standardnom hrvatskom jeziku definicijama koje iziskuju lijepu količinu znanja, a autor njime zaista ne oskudijeva. Ugledan, nagrađivan snimatelj (Posvećenje mjesta, Sedma kronika) Enes Midžić redovni je profesor zagrebačke Akademije dramskih umjetnosti i taj njegov višegodišnji podjednako uspješan praktični i teorijski angažman dao je temelje za ovaj pomalo sizifovski pothvat. Midžićeve izvedbene i didaktičke komparativne prednosti zrcale se i u samu pojmovniku. Govor oko kamere ima višestruku namjenu i kao takav lako zauzima suverenu poziciju podjednako u obrazovnoj teorijskoj literaturi, ali i u svakodnevnoj potrebi za referencijalnim mjestom svakoga tko se iole ozbiljnije bavi filmom. A takvih je u biti podosta. Na predstavljanju knjige prof. Hrvoje Turković to je lijepo zapazio taksativno nabrojavši dvoznamenkasti broj izvorišnih mjesta potencijalno novih filmskih djelatnika — visokoškolske ustanove i brojni lokalni kinoklubovi samo su neka od njih. Pridodamo li toj populaciji sve one koji ne rade filmove, ali se njima bave (samo kritičara u Hrvatskoj ima više od stotinu), jasno je kako je istinski zainteresiranih sasvim dovoljno. Podrobnija analiza definicija i objašnjenja kojima je Enes Midžić donekle uveo red u filmsko pojmovlje posao je za lingviste. S aspekta čitatelja kojem je njegov rječnik ponajprije nužno pomagalo lako se zaključuje da je Govor oko kamere neprocjenjiva knjiga kojoj se teško mogu pronaći nedostaci. Zamjerka kako su neki izrazi (šaraf ili vaservaga primjerice) suvišni u biti ne pogađa bit jer s obzirom na geografsko podrijetlo filmskog radnika ti germanizmi mogu značiti jednaku nepoznanicu kao i kacavida za one iz sjevernih dijelova Hrvatske. Međusobno razumijevanje filmaša moment je o kojem nismo prozborili ni riječi, no istodobno on je na dnevnoj razini komunikacije vjerojatno i najvažniji neposredni čimbenik koji Govoru oko kamere osigurava brojno čitateljstvo, a potom i reizdanja i dopune.

Hrvoje Pukšec