Školji i skrupule

Školji i skrupule

Već neko vrijeme skakućem po grebenima, hridima, školjima, sikama, a čest mi je suputnik sa svojim »škojima i vaporima« Pere Ljubić (1901–1952), čakavski pjesnik iz Vrbanja na Hvaru. Nekoć se poezija učila napamet neusporedivo više nego danas, pa me i na zagrebačkom asfaltu zna iznenaditi neki stih iz davno punjene riznice pamćenja. Tada se osjećam poput Slavka Mihalića: »Prolazim Zrinjevcem, dotiče me more«. Ljubićeva pjesma Naši škoji nagnala me da se pozabavim i tim kvrgama u moru.

Ko da su veliki, usidreni brodi

daleko od kraja na moru široken,

stojidu, mučidu naši škuri škoji,

a oblaci gredu po nebu visoken.

Moja plovidba među tim šiljcima bezopasna je, knjiška, rječnička. No meni zanimljiva kao da je prava.

Geografi greben definiraju kao strmu, izdvojenu i često izduženu stijenu u moru. Nedavno je u Veloj Luci na Korčuli porinut u more prvi hrvatski protuminski brod. Gradio se i po nacrtima jednoga našeg znanca. Koji je na toj svečanosti bio nevidljiv i nespomenut, potopljen u instituciji, no zato se slikala sva sila usputnih uglednika koji o brodu znaju malo ili ništa. Međutim, ne pišem ja ovo zbog Brace. Zanimljivije mi je bilo ime samoga brodogradilišta. Greben. Takvo, proročko i zloslutno, nekako mi se ne čini najsretnijim za brodogradilište. Jer koja bi posada poželjela bliski susret broda s grebenom (premda su, usprkos preciznim navigacijskim uređajima, ali uz smanjenu budnost, trijeznost i odgovornost, takvi susreti i prečesti)! Već i samo ime greben (prasl. greby, gen. grebene, stara N–deklinacija) kazuje da se sve vrti oko glagola grepsti, grebati. Poznajem mnoge vlasnike plovila kojima već i zbog najmanje ogrebotine na njihovu morskom ljubimcu krvari srce. Dugo grebanje vodi ravno prema infarktu.

Greben se može sastojati od nekoliko spojenih sika / seka (tal. secca, lat. sicus, suh), pličina ili manjih podvodnih i nadvodnih grebena, koji znaju biti vrlo podmukli jer im glava može biti i u razini mora, dakle ne vidiš ih, a oni su tu.

U Jadranskom moru nema filmski znamenitih atola, pa smo i ime preuzeli izravno iz engleskoga, atoll, no nemaju ih ni Englezi, pa su i oni riječ posudili iz drugih jezika: atol na Maldivima znači greben, adal na malajskom znači povezan, spojen, a ätull na singaleškom nutarnji niski koraljni greben koji zatvara plitku lagunu do koje s otvorena mora vodi jedan ili više uskih i plitkih prolaza (i u kojoj se na velikim filmskim platnima diljem svijeta kupala tada zanosna Brooke Shields).

No ako nemamo atole, imamo svoje školje. I školj struka opisuje kao manji otok, pa i morski greben ili hrid. U njemu lako prepoznajemo tal. scoglio, scoppio, hrid, greben, dalmatsko–romanski leksički ostatak lat. scopulus, grč. skópelos s jednakim značenjem. Kao pomorski termin on je prevladao u raznim inačicama: kao škoj, škojo, skujo (Rovinj), skoj (alb.), a Bračani svim otočanima kažu škojori (Hvaranima s posebnim guštom). I riječ iz objašnjenja – hrid, hridina — ta strma, izdvojena stijena koja strši iznad stjenovite visoravni (a i iz mora), može nas obdariti zanimljivom pričom. Zna se da je h vrlo nestalan glas, pa u govoru na početku i na kraju riječi lako ispada (npr. hoću / oću; grah / gra), a u sredini riječi biva zamijenjen kojim drugim glasom (npr. Miho / Mijo). Tako u stsl. i u mak. nalazimo rido. Hrid je sudjelovala i u stvaranju imena Ohrid – ob+hrid – što potvrđuju najstariji ostaci toga naselja, koji su na uzvisini. No vratimo se moru! Jedna vijest iz Boke ovih me dana rastužila. Umro je don Branko Sbutega. Nisam ga osobno poznavala. No vidjela sam njegovo monumentalno djelo (aere perennius), obnovljenu katedralu sv. Tripuna u Kotoru, koja je samo potvrdila dojam o tom čovjeku što sam ga bila stekla nakon prvoga intervjua s don Brankom na HTV–u prije desetak godina. Tada smo se na fakultetu, u zavodima i knjižnicama još prijateljski družili i razgovarali. Sjećam se iskrena ushita kojim smo nastojali prepričati neprepričljivo — razgovor iz kojega je, kao rijetko kada s televizijskih ekrana, strujila prema gledateljstvu iskrenost i jednostavnost umna, posvećena čovjeka. Sada, dok je strpljivo podnosio tešku bolest, povezala me s njim i opet jedna hrid, Gospa od Škrpjela. Naime, i škrpio, gen. škrpjela ulazi među hridine kojima se bavim. Umetnuto r susrećemo i u slov. izrazu škrpelj u Beloj krajini, prema scrupulus, kamenčić (sk i skr > škr). Od toga kamenčića potječe i skrupul (lat. scrupulum / scripulum), najmanji uteg od 1,14 grama, a po njemu su prozvane i skrupule, izražen osjećaj obzira prema drugima, poštivanje ukusa, dobrih običaja i morala. Tko poput te točno određene mjere zna biti precizan i brižan i prema sebi i prema drugima, taj je skrupulozan. Don Branko bio je upravo takav. Zapravo i nije imao izbora. Ta nije svećenikom postao bilo gdje, nego je zaređen upravo na Gospi od Škrpjela, u zavjetnoj crkvici mornara, podignutoj na umjetnom otočiću (škrpjelu) za njihovu sretnu plovidbu i povratak. Tim je činom upio molitve svih onih koji u mislima prate voljene osobe po morima na kojima sami nikada neće biti. A kakve te molitve i mogu biti nego iskrene! Tko tako stupi na Gospu od Škrpjela, postaje dio njezina jedinstvenoga bratstva »ljudi nazbilj« — od don Gracije do don Branka.