ŠICELOVO TROKNJIŽJE

ŠICELOVO TROKNJIŽJE

Miroslav Šicel, Povijest hrvatske književnosti, I–III, Naklada Ljevak, Zagreb, 2004–2005.

Potkraj listopada 2004. u Zagrebu je javnosti predstavljena prva knjiga Povijesti hrvatske književnosti umirovljenoga sveučilišnog profesora i uglednoga književnog povjesničara akademika Miroslava Šicela. Knjigu je objavio zagrebački relativno mlad, ali već ugledan nakladnik Ljevak, i to u svojoj biblioteci posebnih izdanja, koju uređuje Nives Tomašević. Odjeci prve knjige nisu se ni stišali, a već se bila pojavila i druga knjiga, ubrzo potom i treća tako da trenutno Šicelovo troknjižje zasad čine pregledi hrvatske književnosti Od Andrije Kačića Miošića do Augusta Šenoe, odnosno od 1750 – 1881, kako glasi podnaslov prve knjige (str. 324), potom Realizma (knj. II., str. 259) te Moderne (knj. III., str. 348). Sveukupno, dakle, riječ je o razdoblju nacionalne književnosti od sredine 18. do prvih desetljeća 20. stoljeća, koje je višestruko zanimljivo, a za književnu historiografiju i po mnogočemu problematično. S jedne strane riječ je o stoljeću (osamnaestom) koje je odanošću i povjerenjem u razum i napredak pokrenulo mnoge procese i reforme koje su izmijenile ukupnu sliku svijeta, kako socijalno–političku, tako i kulturnu, uključujući i samu književnost, njezin pojam, ulogu i u prvome redu žanrovsku strukturu. S druge strane, riječ je o stoljeću (dvadesetom) u kojemu se, usprkos potpori modernizma, to povjerenje počelo ozbiljno ljuljati da bi se pri samu njegovu kraju pedagoški projekt siea cle des lumičres, sa svim svojim inačicama, počeo jednako ozbiljno, u nekim aspektima i traumatično, rastakati. Jedan od tih procesa bio je i proizvodnja nacija, a s njima i nacionalnih jezika i literatura, koji je osobito izražen bio tijekom 19. stoljeća unutar tzv. preporodnih, od sredine do sredine različito nazivanih i zbivanja različita trajanja, ali relativno objedinjenih pod pojmom romantizma. Upravo zbog tih razlika, odnosno posebnih pojavnih oblika nacionalnoga kao najeksponiranijega identiteta, hrvatska će književna povijest u svojoj interpretaciji vlastite prošlosti muku mučiti ponajprije s 18. stoljećem, s kojim, stječe se dojam, općeprihvaćena, ali ne i uvijek jasna, podjela na stariju i noviju, odnosno do– i poslijepreporodnu književnost jednostavno ne zna što bi. Zato iole upućen stručnjak u ta pitanja nije mogao, a da ne osjeti uzbuđenje i znatiželju pred književnopovijesnom sintezom koja napokon ne polazi ni od Baščanske ploče, ni od Marulića, ali ni od grofa Draškovića, Gaja ili pak od Mihanovićeve Horvatske domovine. Istini za volju, i Šicel je bio među onima koji su nekoć tako začinjali, pa svaka rasprava o najnovijem njegovu troknjižju — barem na načelnoj razini poput korpusa, periodizacija i terminologije — mora poći od nekih autorovih prijašnjih rješenja. Prvo je sadržano u Pregledu novije hrvatske književnosti (1965), koji je Šicel sastavio na gotovo samu počeku svoje sveučilišne karijere, pokazavši ne samo dotad rijeko viđenu strukovnu smjelost, naime, da već u startu ovlada cjelinom, što je dotad uspjelo samo Slavku Ježiću, ali ne nažalost i Antunu Barcu, nego i sklonost — rekli bi likovnjaci — širokim potezima. Bez obzira na propedeutički karakter toga pregleda, cjelina je bila svladana metodologijom koja jednostavno nije mogla, a da nekako ne riješi spomenute načelne probleme. Prvi (korpus) Šicel rješava tako što preuzima katedarsku konvenciju, pa područje koje je od Barca u opisu Katedre za noviju hrvatsku književnost jednostavno biva predmetom njegova usustavljivanja. Građu od jedva poldrug stoljeća mladi Šicel razlaže na šest razdoblja (Ilirizam, Od ilirizma prema realizmu, Realizam, Moderna, Od moderne prema suvremenoj književnosti, Poslijeratna književnost), a svako pak strukturira tako da prvo ukratko prikaže društveni kontekst s posebnim obzirom na književni život, potom pisce i djela im. Kako je to bilo vrijeme u kojemu su u akademskim krugovima upravo otpočele rasprave o problemima studija, a potom i pisanja povijesti nacionalne književnosti (rezultati čega se u najkraćem mogu smjestiti između, rekli bi studenti, onih bijelih Pet stoljeća i pet plavih knjiga Povijesti hrvatske književnosti!), i sam je autor u uvodu dao na znanje koje je sve kompromise morao napraviti s obzirom na »uobičajene podjele«. Nakon više izdanja u kojima se uglavnom širio broj i retkarina za pojedine pisce i njihove opuse, dok je periodizacijska shema u osnovi ostajala ista, dvadesetak godina poslije, sada već iskusni profesor i šef Katedre za noviju hrvatsku književnost objavljuje Hrvatsku književnost (1982). Naime, za potrebe tadašnje Školske knjige napisao je pregled sada cjelokupne nacionalne literature, koju je podijelio na dopreporodnu (1100 – 1830) i nakonpreporodnu (1830 – 1965), odnosno sve do svoga spomenutog Pregleda, zastajući ispred suvremenosti. Periodizacijska fragmentacija unutar akademski već verificirane sheme sada pak glasi: Srednjovjekovna književnost, Razdoblje renesansne književnosti, Književnost reformacije i počeci kajkavske književnosti, Razdoblje baroka i književnost prosvjetiteljstva za prvi, odnosno Hrvatski narodni i književni preporod, Književnost predrealizma i realizma, Moderna, Književnost prve polovice 20. stoljeća, Poslijeratna književnost za drugi dio. Napokon, dvadeset godina nakon toga školskog pregleda slijedi treći, novi pogled na cjelinu, ovaj put s onom vrstom privilegija koju može stvoriti samo život i dugogodišnje iskustvo. Osim što nam ono kaže kako je ovaj književni povjesničar zadržao ritam koji je sam sebi bio nametnuo već na početku karijere te da se i najnovijim troknjižjem oslanja na ono što je dotad bio stvorio, ono nam sugerira ponajprije selektivan odnos prema dotadašnjoj cjelini, a time i eventualno drukčiji pogled na samu cjelinu. A ta cjelina više nije nacionalna književnost, ni njezin stariji, ni noviji dio, nego njihov prijelaz sa središtem u kojemu je cijelo 19. stoljeće, kojemu je ionako tijekom svoje karijere Šicel bio posvetio najviše pozornosti. U prvoj knjizi tako je sada počeo s povijesno–političkim okvirom, odnosno s pregledom stvaralaštva dopreporodnoga razdoblja (1750 – 1830) u kojemu se i sam poziva na različite interpretacije našega 18. stoljeća, pa time i na pitanje granica i zastupljenosti prosvjetiteljstva u nas. Osobitu pozornost autor pridaje regionalističkim obilježjima onoga što će se tek poslije nazivati hrvatskom književnošću, ali začudo Kačića, tj. onoga od kojega formalno i počinje ovo troknjižje, autor je apsolvirao jednom jedinom rečenicom koju, štoviše, Kačić dijeli s Reljkovićem kao »glavni nositelji i začetnici novog, prosvjetiteljskog svjetopogleda«. Uvjeren kako je hrvatska književnost u osnovi imala osnovni cilj da sebi svojstvenim sredstvima sudjeluje u oblikovanju moderne hrvatske nacije, čini se kao da je autoru jednostavno stalo da se što prije domogne ilirskog pokreta, razdoblja tzv. novije hrvatske književnosti, kojoj je povjesničar i posvetio sav svoj radni vijek. Sve dalje zato je u osnovi ono što smo u najvećoj mjeri čitali u prethodnim Šicelovim sintezama, na kojima su se obrazovale generacije književnih kroatista. Štoviše, u metodološkom pogledu najviše podsjeća na svoju Modernu iz spomenute kolektivne Povijesti hrvatske književnosti. Tako u svim trima knjigama uvodni dio pripada socio–političkome kontekstu promatranoga razdoblja, potom posebno poglavlje o periodici, zatim pristup književnoj produkciji s podjelom na poeziju, prozu, dramu te književnu kritiku i feljtonistiku, odnosno književnu povijest s manjim varijacijama kao što je poglavlje s programskim tekstovima u slučaju ilirskoga, odnosno modernističkog pokreta, a potom portreti vodećih autora. Iza svakoga poglavlja priložena je izabrana posebna literatura, kako starija tako i novija, na kraju svake knjige i opća literatura s bibliografijskim bilješkama o važnijim piscima, čime je autor — u maniri Frangešove povijesti — uvelike rasteretio svoj pregled od podataka, koji se — za razliku od Frangešovih vremena — danas već mogu naći po postojećim leksikonima. Pragmatičan i jasan, svoju sklonost redu i preglednosti autor je mjestimice dopunio ponekom tablicom (kronološkom i periodičkom), pa uz brojne korisne referencije — i pokraj ponekih ozbiljnijih korekturnih propusta — ostavlja dojam solidna i prohodna priručnika za sve koji se iz bilo kojih razloga žele uvesti u svijet, kako se to nekoć govorilo, naše lijepe knjige. Dakako, taj svijet ne samo da je viđen očima autora, koji na najbolji način izražava tipičan stav prema nacionalnoj književnoj tradiciji, nego je zasad s ovim troknjižjem ta tradicija svedena tek na tri delikatnija njezina fragmenta. Znajući ne samo za autorovo bogato iskustvo kojim je ispitivao i ostale njezine dionice, u prvome redu onu između dvaju svjetskih ratova te iz posljednjih desetljeća modernizma, s druge pak strane znajući i za autorov dokazani radni elan — usprkos respektabilnim, ali nikako i prekobrojnim godinama — valja nam očekivati da troknjižje jednako brzo preraste barem u — petoknjižje. Uostalom, nije li nakladnik svoj izvanredan i atraktivno ambalažiran, ali zasad tek iz sride realiziran projekt, najavio kao Povijest hrvatske književnosti?!

Vinko Brešić