Prsti i pomrčina

Prsti i pomrčina

Zrinka Horvat, Devet, Naklada MD, Zagreb, 2005.

Biti književni debitant na prvi se pogled možda i ne čini kao odveć ugodna zadaća, no ta pozicija ima i prednosti. Naime, od još nepoznatih imena na literarnoj sceni u načelu se ne očekuju osobita umjetnička dostignuća. Tako se novopečeni literat i s posve prosječnim književnim djelom, za razliku od već etabliranih književnih imena, neće nimalo osramotiti. Doduše, može se dogoditi da taj njegov književni debi u javnosti prođe apsolutno nezapaženo, no teško da će doživjeti ozbiljniji čitateljsko–kritičarski potop. Pothvat javnoga prezentiranja vlastitih umotvorina malo je lakši i ako njihov vlasnik već posjeduje neku vrstu spisateljskog iskustva. Tako se na književne premijere možda ipak nešto lakše odlučuju novinari, web–entuzijasti, kritičari svih profila, pa čak i glasnogovornici, a neke pojedince može se čak svrstati i među sve navedeno. Upravo je jedna od takvih i Zrinka Horvat, koja se uz bogatu javnu karijeru na brojnim web–adresama, kao i na nešto konkretnijoj adresi jednoga PR–odjela, prošle godine odlučila upustiti i u pustolovinu lijepe književnosti objavivši svoj prozni prvenac Devet. Za glavnoga junaka svoga prvog romana Zrinka Horvat odabrala je neobična gradskog dječaka. Feđa ima samo devet prstiju na rukama, no najneobičnije je od svega da se on nije tako rodio, niti je onaj deseti prst izgubio u nekoj tragičnoj nesreći. Naime, kada je imao trinaest godina, Feđa se jednoga jutra probudio, a mali prst njegove desne ruke samo je smežuran ležao kraj njegovog uzglavlja. Nije bilo krvi, ni velikih bolova, ali to je čitavu stvar samo učinilo još šokantnijom. Ni brojni liječnički konzilij ni stručni znanstveni timovi iz cijeloga svijeta nisu mogli otkriti uzrok te neobične pojave. Sljedećih nekoliko godina Feđa je proveo u neprestanu strahu za svoje preostale prstiće, kao i druge dijelove tijela koji bi se, jednako tako, jedne noći mogli nenadano odvojiti, a mjeseci nesanice i traume ostavili su, dakako, traga na njegovu zdravlju i psihi. No, danas, trinaest godina nakon te nesretne nedjelje, Feđa je relativno normalan i prilagođen 27–godišnji programer koji osamljenost povremeno krati izmišljenim razgovorima s izmišljenim i stvarnim ljudima, a uobičajenu rutinu njegova života iznenada prekida neobjašnjiva pomrčina. Jedne jesenske nedjelje (baš nekako u slično doba godine kao i one nedjelje kad je Feđa izgubio prst), naime, sunce nije izašlo. Očaran tom pojavom (slično neobjašnjivom kao što je to bio i gubitak njegova prsta), za razliku od smrknutih i zabrinutih sugrađana, Feđa uživa u čudnovato mračnu i mirnu nedjeljnom popodnevu na gradskom trgu. Tamo se upoznaje s djevojkom Martom koju je prije dva mjeseca ostavio dečko, liječnik i znanstvenik Lovro, i klupko neobičnih događaja počinje se ozbiljno kotrljati. U ukupno devet (simboličnih) poglavlja romana izmjenjuju se, tako, niti Feđine, Martine i Lovrine priče u kojoj će posla imati i policija, a svoj prinos u sve zlokobnijoj atmosferi ima i sunce koje se uporno odbija pojaviti. Ubrzo nakon pomrčine postaje jasno da su veze među likovima romana mnogo dublje nego što se to na prvi pogled činilo. Tako je u Feđin život Lovro ušao mnogo prije onoga nedjeljnog popodneva na trgu, a Lovrin brat Ognjen Feđi je mnogo bliži nego što je on to ikad mogao pretpostaviti. Također, opći kaos i destrukcija koji su se proširili gradom, naizgled kao posljedica prevlasti mraka, snažno su isprepleteni s potezima sve trojice. No, zanimljivo je da je Zrinka Horvat uza svu trilersku, krimi– i/ili SF–pozadinu osobito naglasila obitelji svojih likova. Obiteljske intervencije i roditeljsko ponašanje u nekim sadašnjim i prošlim kriznim situacijama uvelike utječu na pozitivno odnosno negativno psihološko oblikovanje junaka. Pritom prevelika ljubav može imati upravo suprotan efekt, dakle, izazvati tragične posljedice. I prema kraju romana sve je naglašenija upravo povezanost između naizgled plemenitih i pozitivnih konačnih ciljeva te prijepornih sredstava i metoda koji služe za njihovo postizanje. U autoričinoj gradnji složene mreže međusobnih odnosa i uzročno–posljedičnih veza neki su likovi ipak malo nastradali. Ponajprije se to odnosi na Martu, koja je dublje profilirana tek u početku, ponajprije u prikazu raspada njezine veze s Lovrom, dok poslije, kao Feđina djevojka, ostaje negdje na marginama priče. A i ostali, epizodni likovi, od Feđina najboljeg prijatelja Marka do policijskog inspektora Kamenskog, tek su vrlo jednostavno i površno okarakterizirani. Pa čak i sam Feđa, čiji su neki detalji karaktera mjestimice izvrsno ilustrirani, sveukupno djeluje pomalo mutno. No, zato je odnos Lovre i Ognjena, kao i njihova obiteljska situacija (uz iznimku sama konačnoga tragičnog sukoba) vrlo dobro razrađena. No, uz relativno razrješenje kriminalističkog zapleta, možda najviše razočarava činjenica da se senzacionalni misterij neobjašnjiva pomračenja na kraju romana, u biti, ignorira. Sam početak Devetke, s prilično efektnom idejom o prikazu snažna utjecaja neobjašnjiva gubitka prsta na karakter jedne osobe, uz dosta duhovitosti i izvornih pojedinosti, zahvaljujući i pomalo morbidnu karakteru čitave stvari, djelomično asocira na rane radove Zorana Ferića, kao i neke od motiva iz proze Zorana Lazića. Uz tipičnu spisateljsku pogrešku povremenoga forsiranja dobre početne ideje koju ni spomenuti dvojac nije izbjegao te ne osobito nužno naglašavanje viših značenja pojedinih događaja, prva četvrtina romana prilično je impresivno početničko štivo. Također, po, barem većim dijelom, finu građenju napetosti, upravljanju sporednim likovima te zanimljivoj kombinaciji pomalo fantastičnih elemenata i stvarne, kriminalističke priče, Zrinka Horvat je i na dobru tragu Pavla Pavličića. No, baš kao i kod njega, izvrsni konačni rezultat ometaju mjestimično klišeizirani junaci te slabije baratanje fantastičnom stranom. No, možda je najveći problem romana što s pojavljivanjem skrenutih znanstvenika i odašiljača skrivenih pod kožom te s naglašavanjem etički sumnjive strane priče, početna izvorna zamisao sve više prerasta u svojevrsnu otvorenu po(r)uku o nemogućnosti opravdavanja medicinskog i znanstvenog eksperimentiranja nekim višim ciljevima. S druge strane, dobro ukomponirani duhoviti i ironični detalji, kao i originalne sitne intervencije u priči, veliki su autoričini aduti. Dakle, zanemarivši odveć izravnu prezentaciju moralno–etičke poruke te spomenute greške kojima su, zapravo, povremeno skloni čak i iskusni literarni majstori, Zrinka Horvat autorica je znatna potencijala, čijega se romana Devet ne bi posramila ni poznatija književna imena. No, čitatelji u budućnosti svakako očekuju još bolje.

Jelena Gluhak