Proputovao svijet da zapne za kamen djetinjstva

Proputovao svijet da zapne za kamen djetinjstva

Ivan Tokić upravo je zaključio posljednju u nizu svojih interaktivno–ludičkih izložbi Kolateralni štetuljak aa la Marinero na osnovi skulpture i koncepta, smještenu na idiličnom otoku Barbarincu nasuprot brodogradilištu i trgovačkim centrima

Podrijetlom si iz Svetog Kaje. Tamo, navodno, ima jako mnogo kipara. Kako to objašnjavaš?

— Rođen sam u Splitu, prve tri godine živio u Dalmatinskoj zagori i u ljeto 1969. doselio s roditeljima u Sv. Kajo, koji pripada gradu Solinu. Istina, mjesto vrvi kiparima i kamenoklesarskim radionicama, što je razumljivo s obzirom da se u Sv. Kaji nalaze Starine, a to je najveće starokršćansko arheološko nalazište u Hrvatskoj. Kad djetinjstvo provedeš igrajući se na ostacima prastare bazilike, terma ili amfiteatra, nekako je prirodno da i sam postaneš meštar od kamena.

Bio si glumac, putnik–namjernik, biciklist..., da bi posljednjih nekoliko godina intenzivno pravio skulpture. Jesu li tvoje prve faze bile nužne da bi danas postao kipar?

— Desetak godina skitao sam svijetom tražeći sebe, i ništa. Premda iskustva stečena na putu ne bih dao ni za većinski paket dionica Sunčanog Hvara, haha. Vrativši se u Starine, odjednom sam uvidio ono što mi je stalno bilo pred nosom, a to je da se želim likovno izražavati i stvarati kipove.

Tvoje skulpture uvijek su nekako projektno uvezane, obogaćene dodatnim sadržajima. Je li ti čista skulptura dosadna, ili bolje, što s njom ne valja? Ili njezinim kontekstom?

— Sterilni, akademski i zatvoreni prostori ne zanimaju me. Borba i pobuna glavni su mi motivi za akciju. Tako tražim najrazličitije prostore u kojima će se moje skulpture boriti i izboriti za svoje mjesto, a istodobno natjerati promatrača da se trgne i artikulira.

Svojedobno si skulpture pobacao u more! Čemu?

— Bilo je to u Rogoznici prije nekoliko ljeta. Imao sam radnu galeriju uz more i neke sam radove pobacao u plićak kako bi scena bila dojmljivija. Jedan od mojih sljedećih projekata bit će baš toga tipa i zacijelo će ponekoga ostaviti bez daha. Čemu? Kao i svi drugi ljudi, i ja imam klicu autodestrukcije u sebi.

Vidim u tvome radu nešto zena. Kao da ti je važnije stvaranje od konačnog proizvoda. Pretpostavljam da zato i stvaraš otvorene radionice na otvorenom. Ili se varam?

— Ne varaš se. Ništa nikada nije dovršeno, sve je proces i upravo je proces ono u čemu uživam. Obrađivanje kamena moja je meditacija, a sama skulptura njezin plod. Otvorene radionice na otvorenom, kako si kazao, najbolji su način da ljudima približim taj stvaralački proces i da i njima dopustim da postanu njegovim dijelom. Tada mi ljudi pristupaju i sami uzimaju kiparski alat te se okušavaju u izradi kakva oblika. Kiparstvo nije samo kip izložen unutar četiri hladna galerijska zida. Kiparstvo je mnogo više.

Interakcija s publikom obvezna je figura tvojih radova. Zašto ti je toliko stalo do tuđih mišljenja? Ili širiš nauk? Jesi li nesiguran?

— Prije svega želim demistificirati kiparstvo i približiti ga svima koji su voljni uhvatiti se s njim ukoštac. Pokušavam svoj revolt prebaciti na promatrača i navesti ga da misli svojom glavom i pruži kakav–takav otpor sustavu. Zaokupljam se njihovim mišljenjima, bitna mi je reakcija. Koga god zanima, rado podučavam obradu kamena. Debelo sam se oslobodio nesigurnosti, kao kipar i osoba, iako, iskreno, još vučem nekoliko kompleksa kojih bih se rado riješio, haha.

Možeš li nam pobliže opisati upravo završen projekt na Barbarincu?

— Taj mi je nenaseljeni otočić dulje vrijeme bio u planu. Završio sam seriju od dvadesetak skulptura posvećenih ribarima, pomorcima i škveranima iz okružja Barbarinca, prebacio radove na otok u vrijeme korizme i bez službenog otvaranja izložbe započeo priču. Taj idilični otok smješten je nasuprot brodogradilištu i trgovačkim centrima na obali Kaštelanskog zaljeva, pa čini kontrapunkt toj suvremenosti. Jedan ribar sve je vrijeme ljubazno prevozio zainteresirane na otočić. Tu ih je dočekala ploča na kojoj je pisalo: »UPOZORENJE: POJAVA NOVE IZLOŽBE NA OTOKU«. Skulpture izložbe Kolateralni štetuljak aa la Marinero bile su porazbacane ili posakrivane — kao uskršnja jaja — po cijelom otoku, gledatelji su ih pronalazili, prepoznavali, interreagirali... Ispod nekih skulptura mogla se naći poruka, bilo je tu i nekih mobila... Skupa sa skulpturama, i ja sam bio živi izložak, ravnopravno koegzistirajući sa scenom. Cijelu korizmu proveo sam poput Robinzona na otoku, hraneći se školjkama.

Planovi?

— Sama skulptura definitivno me zanima i ona će i dalje biti okosnica mog rada. Ne bih isključio ni ponovni glumački eksperiment ako nađem neki zanimljivi format. Priznajem, u posljednje vrijeme kopka me i želja za pisanjem. Osjećam potrebu za nekim dramskim tekstićem, političko–satiričkom pričom i slično. Što se scene tiče, uvijek imam nekoliko ideja u pričuvi i, s obzirom da sam proširio obzore, pojma nemam kamo će me to odvesti. Nepredvidljivost i jest ono najzanimljivije. Jedino što sam sad siguran jest da ću od 1. kolovoza imati otvorenu galeriju u Trogiru, gdje sam lani započeo jednu priču koju ću ove godine privesti kraju ili učiniti tradicionalnom. Vidjet ćemo.

Razgovarao Kruno Lokotar