Progresivna evolucija
Fascinacija Régisa Wargniera (Istok–zapad) kulturalnim konfliktima vidljiva je i u znanstveno–pustolovnoj drami koja je otvorila 55. berlinski festival i bila nominirana za Zlatnoga medvjeda — Na tragu pračovjeka. Prezentirajući ekstreme — znanstvenu (čitaj: rasističku) i zabavljačku (čitaj: okrutnu cirkusku) struju viktorijanske ere, Wargnier promatra njihovo tretiranje afričkih Pigmejaca, koje proučavaju kao potencijalne začetnike ljudske vrste. No ono više nije pomodno kao u 18. stoljeću, kada je uzdržavati crnče bilo modni hit (jednako kao u renesansi društvo patuljastih ljudi) niti pak romantično kao u J. J. Rousseaua ili Bernardina de Saint–Pierrea, koji govoraše o plemenitim divljacima. U Britaniji 19. stoljeća tamnoputi ljudi s drugog kontinenta povezuju se s primitivnim čovjekovim stadijem, kada do izražaja dolazi golo divljaštvo i ubilačka impulzivnost, odnosno ne smatra ih se ljudima, nego životinjama u početnom stadiju progresivne evolucije, odnosno u regresiji. Takvim stajalištima Wargnier progovara o eksploataciji i rasizmu, no sam film ima mnogo uočljiviji problem: upinjući se da bude epske veličajnosti, veći nego što uistinu jest, zanemaruje kočnicu u ostvaraju toga cilja — brojne melodramatske ubačaje koji ga od ozbiljna i intrigantna uratka srozavaju na proračunatu komercijalnu poluljigu za kakvu je teško pronaći publiku (tema i melodramatski ekscesi u konfliktu su). Doda li se tomu izrazito tipičan casting, bez iznenađenja — emancipirana žena Kristin Scott Thomas, bezdušni zlikovac karakternoga kazališnoga glumca koji na filmu počesto glumi negativce Iaina Glena, ambivalentni znanstvenik Hugha Bonnevillea, nepokolebivi junak u izrazito školskoj, doslovnoj izvedbi Josepha Fiennesa, odnosno s obzirom na ponuđeno svakako i činjenica da je film predug te da pred kraj gubi ritam, ostaje nejasnim njegov berlinski status. Ipak, vrhunska produkcija te trojac Scott–Thomas / Glen / Bonneville svakako su karike zbog kojih zaslužuje jedno gledanje.
Katarina Marić
Klikni za povratak