Otok Vir, zatvoreno gradilište

Otok Vir, zatvoreno gradilište

Problem bespravne izgradnje u Hrvatskoj, a tako i na otoku Viru, neće se riješiti ni politikantstvom ni rušenjem, nego kvalitetnim zakonima i njihovom dosljednom provedbom

»..., u spomenutom podgrađu imaju se izgraditi kuće uz općinsku ulicu, počevši od istočne strane idući na zapadnu stranu, a svaka kuća neka je široka tri sežnja i isto toliko duga, i neka se između tih kuća smjeste odvodi na prostoru od tri pedlja. Isto tako neka se između spomenutih kuća ostavi prolaz širine deset pedalja za svaki prolaz. Ti prolazi neka se u istoj širini nastavljaju i vode sve do gradskog zida na strani brda. I tim načinom i redom neka se kuće nižu sa svojim odvodima i ulicama sve do gradskog zida...« Uvodni izvadak o redu i načinu gradnje kuća, iako zvuči vrlo suvremeno, nije uzet iz nekog modernog gradskog urbanističkog plana, nego iz Statuta grada Dubrovnika, pisana 1277, a nadopunjena u nekoliko navrata tijekom 14. stoljeća. Iako je pisan prije više od sedamsto godina i time jedan od najstarijih u Europi, Dubrovački je statut i danas više no aktualan, i to iz više razloga. Na prvome mjestu nepobitno opovrgava često rabljeno obrazloženje mnogobrojnih bespravnih graditelja diljem Hrvatske, koje, iako je vrlo prizemno, s druge je strane vrlo opasno i zbog svoje logičke banalnosti općeprihvaćeno u mnogim sredinama, naime kako ni građevine iz prethodnih stoljeća nisu imale dozvole za gradnju te ih sada nitko ne dira niti postavlja pitanje njihove legalnosti. No, upravo je Dubrovački statut onaj krunski dokaz koji ruši tu tezu i svjedoči o planskoj izgradnji jadranske obale od najranijih stoljeća. Peti liber Statuta u cijelosti je posvećen izgradnji grada, jasno određujući gdje, kako i pod kojim se uvjetima smije graditi u nekim dijelovima grada, uz navođenje kazni za prekršitelje odredaba. Prođimo barem letimice kroz najzanimljivije dijelove tih odredbi. »Kako ubuduće ne bi iskrsla kakva dvojba u pitanju ulica«, stoji u Statutu, »neopozivo određujemo sljedeće: neka kuće koje su s jedne strane ulice imaju trećinu te ulice, a druge kuće koje su s druge strane ulice imaju drugu trećinu, a Općina preostalu trećinu... Sve kuće kojih krovovi padaju prema brdu i sve ulice koje vode od mora uzbrdo smiju imati ili graditi kameno ili drveno stubište po svojoj volji na trećini ulice i svakoj strani pripada pola neba... Svako može na svom zidu ili na svom dijelu izgraditi prozor ili balkon, osim ako na drugoj strani sučelice, i to po sredini, ne stoji prozor ili balkon, tada naime ne može izgraditi balkon ili prozor... Svakom dijelu kuće neka pripada dio zahodskog odvoda, i to onoliko koliko taj dio kuće zahvaća od općinskog odvoda, prema općinskoj podjeli... Tko god na svome izvodi radove u visinu neka je štetu koju nanese svom susjedu obvezan opravdati i nadoknaditi... Ako netko na svojoj kući ili zemljištu izvede gradnju u kamenu ili vapnu, pa ta gradnja bude komu na štetu, onomu koji ima zatražiti polaganje računa zbog rečene gradnje neka je slobodno podići tužbu i tražiti svoje pravo...« Nešto dalje, u posljednjoj, osmoj, knjizi zapovijeda se da, tko god »poduzme neku gradnju i njome zadire u općinsko zemljište ili ulicu, neka za svaki palac prostora za koji se utvrdi da ga je prisvojio Općini plati svatko i svaki put sto perpera globe, i neka je dužan razvaliti i porušiti rečenu gradnju«, dakako o svome trošku. Povjesničar umjetnosti Radovan Ivančević često mi je znao prepričavati zgodu o jednom dubrovačkom plemiću, koji je, gradeći kuću, premašio propisanu površinu i proširio kuću na račun javne, oduzimajući od ulice oko pola metra. Presuđeno mu je da mora srušiti pročelje i sagraditi novo na propisanoj crti, ali je uz to morao platiti i visoku globu i, napokon, odsjediti dva mjeseca u zatvoru. Riječju, Dubrovački je statut u kontekstu prostornoga planiranja jedna od najvrednijih ostavština hrvatske kulturne baštine europskoj kulturi toga doba. Danas, nakon sedam stotina godina, nažalost, njegove tekovine izbrisane su iz kolektivne svijesti hrvatskoga naroda, a hrvatski su gradovi prepušteni urbanofobičnom kaosu i neredu. No, istaknimo, Dubrovnik sa svojim gradskim statutom nije izdvojen slučaj. Slične statute imali su svi tadašnji gradovi komune duž jadranske obale. Među najstarijima je korčulanski (1265) iza koga odmah dolazi dubrovački (1272), a za njima slijede: brački (1305), lastovski (1310), splitski (1313; iako se spominje i jedan raniji iz 1240), trogirski (1322) te mljetski (1345). Važno je istaknuti da statuti naših srednjovjekovnih primorskih gradova, kao što se vidi na primjeru Dubrovačkog statuta, nisu samo utvrđivali društveno–ekonomske odnose na svome području, nego i da su jednako tako skrbili o prostoru i prostornom planiranju. Rezultat takva pozitivnog odnosa prema prostoru bila je planska izgradnja, i to ne samo postojećih gradova nego i novih urbanih središta poput Stona i Malog Stona (1333) te Paga (1443). Najvažniji srednjovjekovni planski podignut grad na kontinentu zagrebački je Gradec (Gornji grad, 1242). No, vratimo se našoj zbiljnosti i otoku Viru, čiji je neodnos prema prostoru i prostornom planiranju čista hegelijanska antiteza starom Dubrovačkom statutu. »Vir je«, kako će ga idilično opisivati, u svom propagandnom letku jedna tvrtka za promet nekretnina, »jedan od 300 otoka i otočića Zadarskog arhipelaga, smješten u sjeverozapadnom dijelu Dalmacije, udaljen od Zadra 25 km, po veličini dvadeseti otok na Jadranu. Obala obiluje prekrasnim uvalicama i pješčanim plažama pogodnim za kupanje i sidrenje brodica sa kristalno čistim morem... Sa 300 sunčanih dana godišnje, Vir spada među najugodnije destinacije na Jadranu.« Riječju, dobro došli u raj na Jadranu, no nikako ne u raj s prekrasnom obalom, pješčanim plažama, kristalno čistim morem i tristo sunčanih dana godišnje, dobro došli u raj bespravne izgradnje i bezakonja! Willkommen! No, koja je prava slika toga simbola uništenja jadranske obale i vjekovne mediteranske urbanotvorne tradicije, ponajbolje svjedoči nedavno provedeno istraživanje Gerana Marka Miletića za Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, publicirano u časopisu »Društvena istraživanja«. Naime, autor je proveo šire anketno istraživanje o prostornim, gospodarskim i socijalnim aspektima izgradnje za povremeno stanovanje na jadranskom području. Jedno od promatranih naselja u tom istraživanju bio je i otok Vir. Kako ističe autor istraživanja, izbor Vira nije bio slučajan. Na prvome mjestu gotovo da i nema javne rasprave o problemu nekontrolirana turističkog razvitka te s time povezane bespravne izgradnje, što kao primjer ne navodi upravo slučaj otoka Vira, koji je postao njezinim sinonimom. Cilj istraživanja bio je istražiti u kojoj je mjeri lokalno stanovništvo zadovoljno dosadašnjim razvitkom naselja, koje koristi i štete njihovoj sredini nosi izgradnja kuća za odmor te, naposljetku, kakvo je opće stajalište ispitanika prema tom obliku izgradnje. Ono što zabrinjava, što je bilo otprije jasno, a što je na kraju dokazala i ozbiljna znanstvena studija, da na lokalnoj razini prevladava relativno dobrohotno stajalište o posljedicama takve izgradnje, te da na Viru nema većega protivljenja postojećem smjeru razvoja, odnosno da se apartmanizacija otoka ne doživljava kao protivna interesima otočana. Tim više budući da čak 80 posto ispitanika na otoku Viru živi od iznajmljivanja apartmana. Riječju, ekonomski interes lokalne zajednice na virskom primjeru pokazao je svoje najgrublje lice. Očito je riječ, ističe se u studiji, o računici u kojoj su svi na dobitku. I vlasnici kuća za odmor, koji dobivaju svoj komad mora, i Općina, koja na njihov račun puni proračun, i lokalno stanovništvo, koje ili izravno profitira od prodaje zemljišta ili neizravno od pružanja turističkih usluga. No, pogledajmo neke od rezultata istraživanja koji najrječitije govore o problemu. Među dvadeset naselja u Hrvatskoj s obzirom na ukupan broj stanova za odmor na Viru se 2001. nalazilo više kuća za odmor nego u Poreču, Pirovcu i Novom Vinodolskom zajedno. Računa se da je u razdoblju između dva popisa porast broja kuća za odmor bio čak za 60 posto, a ni danas se ne pokazuje trend opadanja. Spominje se broj od devet do deset tisuća stanova. Riječju, na otoku Viru udio kuća za odmor u ukupnom stambenom fondu iznosi više od 90 posto. Prateći trendove izgradnje, istraživanje je utvrdilo da je pojačana izgradnja na otoku počela osamdesetih godina 20. stoljeća. Primjera radi, 1971. ukupan broj izgrađenih stanova na Viru bio je 262, 1981. dosegnuo je broj od 427 stanova, a 1991. 4038 odnosno 2001. čak 6573 stanova. Mnogo umjereniji u odnosu na izgradnju bio je porast broja stalnih stanovnika, koji se od 975 stanovnika prema popisu iz 1971. popeo 2001. do 1608 stanovnika. Dakako, mnogo je veći priljev privremenih stanovnika tijekom trajanja turističke sezone. Ipak, Vir je jedini otok na zadarskom području koji bilježi pozitivno opće kretanje broja stanovnika. Iz strukture općinskoga proračuna vidljivo je da je 2004. planirano prihodovanje, pretežno od korištenja kuća za odmor 9,2 milijuna kuna, a za 2005. čak 10,3 milijuna kuna. Kada je riječ o arhitekturi, odnosno arhitektonskom oblikovanju otoka 63 posto ispitanika smatra da na Viru arhitektonsko oblikovanje novih kuća zadovoljava. Zadovoljavajućim ispitanici smatraju i odnos prema čuvanju kulturne baštine (64 posto) i zaštiti okoliša (63 posto). S druge strane istraživanje je pokazalo da 47 posto stanovnika smatra da je na Viru uznapredovao proces gubitka lokalnih specifičnosti. Zanimljivo je da većina ispitanika, njih 62 posto, drži da je na otoku previše kuća za odmor, no samo njih 20 posto smatra da treba zabraniti dalju izgradnju. Zaključimo. Problem bespravne izgradnje u Hrvatskoj, a tako i na otoku Viru, neće se riješiti ni politikanstvom ni rušenjem, nego kvalitetnim zakonima i njihovom dosljednom provedbom. S druge strane, ako smo pred zakonom svi jednaki, čemu od devet tisuća bespravnih objekata otoka Vira legalizirati njih 97 posto, a njih 26 posto srušiti? Po čemu je tih 97 postotaka postavljeno iznad svih zakonskih normi i uzusa? I na kraju zašto ne postupiti poput starih dubrovačkih gospara, koji su tako postupali i kad je bila riječ o plemićima?

Krešimir Galović