Vijenac 318

Ples

Queer Zagreb Festival, 25 – 29. travnja 2006.

Ogolijevanje od maske

Hogheovo Labuđe jezero u svim se segmentima izvedbe dotiče neobično, drukčije, izdvojeno, lijepo, uobičajeno, a najviše od svega izaziva se gledateljev okvir istih pojmova

Queer Zagreb Festival, 25 – 29. travnja 2006.

Ogolijevanje od maske


slika


Hogheovo Labuđe jezero u svim se segmentima izvedbe dotiče neobično, drukčije, izdvojeno, lijepo, uobičajeno, a najviše od svega izaziva se gledateljev okvir istih pojmova


U programu ovogodišnjega Queer Zagreb Festivala od 25. do 29. travnja tri su predstave u području plesnog izražaja na doista različite načine tretirale tematiku queera, ali su i potpuno drukčije baratale plesnim jezikom. Raimund Hoghe, čija je predstava Labuđe jezero, 4 čina, otvorila festival, njemački je koreograf i plesač te pisac i fotograf, a najpoznatiji je kao bivši dramaturg Pine Bausch. Jednako je uspješan na svjetskim pozornicama i Mark Tompkins, osobito s predstavom Song and Dance, koju smo i gledali. Oba su autora, ako je suditi po snazi pljeska, potvrdila uspjeh i u Zagrebu, i to ponajprije zbog iskrenosti i topline kojima zrače njihovi radovi. Što se pak tiče predstave At Swim, Two Boys, britanske skupine Earthfall, najavljivane kao vrhunske plesne atrakcije, ona ne opravdava takav naslov, jer nakon početnog iznenađenja scenom potopljenom u vodi nije prenijela nikakvu drukčiju atraktivnost. Hogheovo Labuđe jezero u svakom je smislu queer predstava. Kao prvo neobično je duga, slijedeći doslovno sva četiri čina originalne partiture Čajkovskog. Uz to je i neobično spora i suzdržana u pokretu. Drukčije je gotovo sve u odnosu na uopće poznato Labuđe jezero, jedan od simbola romantičnoga baleta, klasične i plesačke ljepote. U svim se segmentima izvedbe dotiče neobično, drukčije, izdvojeno, lijepo, uobičajeno, a najviše od svega izaziva se gledateljev okvir istih pojmova. Najuočljivija je razlika u tjelesnosti, jer je Hoghe, zbog deformacije kralješnice vidno drukčijeg tijela, uvijek u odnosu prema uobičajenim plesačkim tijelima Ornelle Balestre, Brynjara Bandliena, Lorenza De Barbandere i Nabila Yahia–Aissa. I baletni su pokreti izokrenuti i izolirani, ponajviše labuđe ruke kao motiv koji se pojavljuje nekoliko puta unutar stroge strukture ulazaka i izlazaka te pravilnih razmještanja malih papirnatih labudova (ili balerina) i kockica leda po tlu scene. To je razmještanje, kao i ostale radnje obilježavanja prostora i kretanja sporo, repetitivno i dugo. Hoghe gradi precizan ritual kroz koji se oslobađa obilježja nakalemljenih na tijelo pa ih doslovno odbacuje kao vrećicu s odjećom, kada pronalazi drugoga. Tompkinsov se Song and Dance prvi put našao u kontekstu kakav daje Queer Zagreb, a savršeno se uklopio u tematsku okosnicu festivala — odnos privatnog i javnog. Predstavu gradi od trenutka kada javna izvedba u životu plesača prestaje te započinje transformacija iz uloge u privatnu osobu. Publika ima pogled iza scene kako bi promatrala presvlačenje, skidanje šminke, ogolijevanje od maske, popraćeno popularnim pjesmama s CD–plejera i istodobno čišćenje scene od svih scenskih dekoracija do golih zidova. Igra s kostimom ujedno je i ironiziranje plesačkih navika i njihovih tjelesnih uobičajenosti, zatim rodnih uloga, smrtnosti i propadanja tijela, samoće, vjere... U svemu tome Tompkins se pokazao kao izvrstan i potpun izvođač pristojnih glasovnih mogućnosti. Jedini razlog zbog kojega se predstava At Swim, Two Boys tematski uklapa u festival jest prikaz homoseksualne veze muškaraca. Iz akrobatske koreografije na vodi ne može se iščitati ništa više, ništa slojevitije od toga. Dvojica izvođača, Terry Michael i Stuart Bowden, čine velike skokove, zalete, okrete i ne odveć uspio partnering, u početku sve na ljestvama, a ostatak vremena koreografija, čini se, jedino teži varijaciji sličnog, stvaranju pljuskova vode i valjanju po vodi. Tako nerazrađena kompozicija, a još manje dramaturgija, ne uspijeva uobličiti ideje istoimenoga romana Jamieja O’Neilla prema kojoj je napravljena. Da ne znamo priču o dvojici zaljubljenih koji odlaze plivati na more, voda ne bi uopće imala smisla, kao ni živa glazba, ni nejasne projekcije. Na kraju, jedan tragičan ljubavni odnos prikazan je potpuno plošno i neozbiljno. Uz iznimku Earthfall, Queer Zagreb ne samo da je ovim predstavama na kreativan način dotaknuo šire polje queera, nego su Hogheova i Tomkinsova predstava ukazale i na polje plesa kao sustava koje ne podnosi različitosti iako je satkano od njih, i upravo je u tome njegova ljepota.


Jelena Mihelčić

Vijenac 318

318 - 11. svibnja 2006. | Arhiva

Klikni za povratak