Na staroj se slavi (ne) živi

Na staroj se slavi (ne) živi

Dramaturški dobro uravnoteženi odnosi unutarnjih i vanjskih stavaka s vječnim (betovnovskim) dualizmom tamnoga (molskoga) i svijetloga (durskoga) naglaska u simfonijskoj tvorbi, pod Marrinerovim su vodstvom konačno probudili sok dinamički uzbudljiva instrumentalnoga gibanja prema zaključnoj (višestrukoj) potvrdi pobijeđene sudbine, a orkestru Zagrebačke filharmonije omogućili pun zamah uređena muziciranja većma postojanih tehničkih vrijednosti

Opreza s legitimitetom nikad dosta, a političkim rječnikom rečeno uskostranački interesi tipa ja tebi, ti meni kao da su postali pravilo i glazbene pozornice bez obzira na posljedice u oblikovanju umjetničkoga teksta. I nekom čudnom igrom iza zavjese takvoj je zapravo nečasnoj raboti podlegao i veliki Neville Marriner s plemićkom titulom Britanskoga Carstva, uz čije su ime legendarnoga utemeljitelja londonske Akademije St. Martin in the Fileds, i to baš, misle si oni, na provincijalnoj vjetrometini zagrebačke (hrvatske) kulture, vlastitu izvedbenu impotenciju u potentnost respektabilna formata pokušali promovirati pijanist Till Alexander Koerber, violinist Martin Walch i violončelist Luis Zorita kao gostujući solisti posljednje filharmonijske Crvene oktave u Lisinskom (28. travnja). A vrli trojanski konj sa žnj-predikatom u kategoriji ozbiljnih koncertanata, u cijelome se tome tjednu, posvema slučajno (!), raspršio i po suvremenim kajdama za bečko-zagrebačku udrugu Merlin i Cantus u djelomičnoj organizaciji i bivše filharmonijske upravljačke piramide, da bi sada za crnoga petka, u klasičnoj noti Beethovenova zakučastoga trostrukoga sloga, stao uz bok staroj Marrinerovoj slavi na kojoj se (ne) živi! Sramotno podcijenivši i publiku i narod pred čije su lice stali, samoprozvani i ne samopozvani solisti u Koncertu za glasovir, violinu, violončelo i orkestar u C-duru, diletantskom su svirkom bez zanata i alata uvrijedili i lik i djelo i sama Nevillea Marrinera, koji je, pak, sam će Bog znati zašto, pristao biti pokrićem promašenu ulaganju. A kako će osamdesetdvogodišnjega maestra povijest novije glazbe ponajprije pamtiti kao reformatora u promišljanju različitih stilova i epoha s primjerice već glasovitom, iako po nekim autoritetima i dvojbenom, reinterpretacijom Mozartova Rekvijema, ni njegovo zagrebačko dirigiranje u poslovno prljavo posloženim uvjetima neće se popeti do stare slave. Najlakše bi stoga bilo pritom žurno zaboraviti prvo poluvrijeme Beethovenove večeri u Lisinskome, koji pamti sretne (Matačićeve) dane s bonskim titanom. Ali, zbog istine i svih budućih štioca i kroničara zagrebačke koncertne popudbine, valja zapisati i upitati: gdje su granice poštenja u nazovisviranju bečkoga trolista Koerber / Walch / Zorita? I kako je moguće u pisanome (biografskome) obliku dičiti se nečim što ne postoji, a u finome vezu složena natjecanja za klasičnu sinfoniu concertante, ili još dalje u baroknu prošlost za concerto grosso, jedva čujnim polutonom na podiju cvili nerazabirljiva artikulacija nikakva sudružništva nikakvih koncertanata, uz koliko-toliko pristojnu Zagrebačku filharmoniju i gotovo neprimjetnu ulogu dirigenta Marrinera?! I komu na dušu otputiti najveći grijeh? Svima pomalo i poradi kolektivnoga čina glazbenoga zbivanja svima podjednako, jer od starih se partitura uči, pa bilo to i u mudrosti Marrinerovih zrelih godina, uz koje je tek Beethovenova Peta, Sudbinska simfonija u c-molu, u totalu slike s pojednim zamućenim odjeljcima, oživila staru slavu, od koje se (ipak) (ne) živi. Dramaturški dobro uravnoteženi odnosi unutarnjih i vanjskih stavaka s vječnim (betovnovskim) dualizmom tamnoga (molskoga) i svijetloga (durskoga) naglaska u simfonijskoj tvorbi, pod Marrinerovim su vodstvom konačno probudili sok dinamički uzbudljiva instrumentalnoga gibanja prema zaključnoj (višestrukoj) potvrdi pobijeđene sudbine, a orkestru Zagrebačke filharmonije omogućili pun zamah uređena muziciranja većma postojanih tehničkih vrijednosti. Od staroga prema mladome, na kojemu počiva slava budućnosti glazbe, moguća je sintagma i s dijela kasnotravanjskoga i ranosvibanjskoga zagrebačkoga koncertnoga menija. Tako se u završnici ciklusa Pianofortissimo (HGZ, 27. travnja) predstavila glasoviračica Ana Granik s vrijednom profesionalnom karijerom u Mađarskoj, dok je za posljednji kućni koncert u Salonu Očić (4. svibnja) svirala na njemačkim i brojnim europskim scenama sve prisutnija violončelistica Jelena Očić. Zanimljivo, obje su glazbenice ne svojom voljom ponajmanje prisutne u rodnome Zagrebu, gdje zato, eto, sviraju raznorazni neznani poluprofesionalci, iako dosadašnji odjeci njihovih recitala i nastupa u najrazličitijim komorno-orkestralnim formacijama kazuju o visoku standardu hrvatske reprodukcije. No, po onoj staroj, ono što je dobro za budimpeštanski Konzervatorij Bartok i manhajmsku Hochschule für Musik, ne vrijedi i za domaču reč od sitnoga jala, a doživljajno odmjerene, odnosno doživljajno neprikrivene emocije tehnički sjajno odnjegovanih izvedaba Ane Granik i Jelene Očić tek trebaju doživjeti punu zagrebačku afirmaciju. Neka je i tako, važno je svirati barem i u podijeljenu partnerstvu s Budimpeštanskim glasovirskim kvartetom, kako je to bio slučaj s Anom Granik u drugome dijelu programa s bojama dramatične uznemirenosti Brahmsova, Glasovirskoga kvarteta u g-molu alla Zingarese. Za prvi je dio, pak, umjetnica u solu glazbala moćnih i suptilnih zvukovnih mogućnosti priredila ogledalo suprotive romantičarske sjene Frederica Chopina i Franza Liszta. S jedne strane ranjiva tankoćutnost, s druge razbarušen potez vanjštine, a u sredini porculansko lice sa staroga platna što u objektivističkoj maniri zanatski superiorne sigurnosti sustiže Baladu u g-molu i niz od šest etida iz opusa 25, uz ustupak tehničkoj paradi moći za parafrazu na Verdijev Rigoletto u kompozicijski besmislenoj transpoziciji opernoga u glasovirski slog. Paklenski težak španjolsko-njemačko-argentinski triptih odabrala je za svoj salonski nastup uz odličnoga talijanskoga pijanista Federica Lovata Jelene Očić, čije je violončelo i taj put muški energično prašilo po sonatnim kaskadama Hansa-Petera Dotta i Alberta Ginastere. Granadosova Andaluzija iz ciklusa dvanaest španjolskih plesova te Piazzollin Le Grand tango, pak, s okvirnim su potpornim temeljima sazidali toranj od brojnih uzbudljivih karata. Po mjeri, rekao bih, temperamenta i beskrajne muzikalnosti Jelene Očić, koja možda jedina na našim prostorima i šire, upravo do granica mogućega, posjeduje tu drskost da poslije i za slušanje drsko zahtjevne Dottove trostavačne Sonate (posvećene upravo njoj i pijanistu Lovatu), zagrabi po još drskoj komplikaciji od Ginasterina četverostavačja kao apsolutna repertoarnoga noviteta bez usporednice sa zasad nepostojećim trajnim tonskim zapisom. E, to već mogu samo izabrani u svjetlu osviještena pogleda na vlastite mogućnosti, kojih u fenomenalne Jelene Očić ima na bacanje, a za koje će u zaključku, sa Svjetlima crvenih noći Buenos Airesa i sa još dva efektna dodatka, umjetnica priskrbiti i vrisak senzualna tanga kao priziva samoće u vrućoj hispanskoj literaturi.