Mogućnost pogleda

Mogućnost pogleda

Statičnost fotografija i prisnost umjetnice i modela impliciraju opuštenost i mir, no napet odnos može se pratiti i u sukobljavanju prisutnosti i odsutnosti modela. Njihovi izrazi nisu samo portretno rječiti, nego govore i jezikom zadržavanja, uskraćivanja, nemogućnosti da izrazimo osobno

Portretne fotografije Ane Opalić, izložene u Galeriji Josip Račić, plijene pozornost neusiljenom neposrednošću, kako portretiranih u njihovu nastupu tako i autorice u njezinu pristupu. Većinom su to crno–bijele fotografije, među kojima se pojavljuju i snimci u boji, koji kao da oplemenjuju situaciju kontrapunktirajući sivo–crno–bijele tonove ostalih radova. Portretirani su bliski ljudi, prijatelji, znanci, osobe iz umjetničina života, mahom u vlastitim ambijentima, stanovima ili mjestima koja su njima prisna ili po nečemu važna. Većinom snimajući ih u srednjem (američkom) planu ili u totalu loveći cijelo tijelo, Ana Opalić modele portretira također putem njihova stava, geste, pronalazeći psihološku definiranost u nesvjesnu ponašanju tijela. U variranju ambijenata, planova, crno–bijele i fotografije u boji, kao konstanta pojavljuje se pogled u kameru. Svi nas modeli gledaju, gledaju u kameru, svjesno pozirajući otkrivaju ono što žele, pa i ono što ne žele pokazati. U prostorima, pozama, a osobito u pogledima upućenima kameri, iščitavamo relacije između umjetnice i portretiranih, to nije komercijalni portret, nema uljepšavanja, prikazan je intiman svijet koji autorica i model dijele u nekom trenutku. Intenzitet odnosa portretiranoga i umjetnice, koji sadržava spone njihovih osobnosti i napetost prezentacije u odnosu prema javnom, zatim relacije modela i kamere, koja je u rukama onoga drugog, koji odlučuje o izboru trenutka, kadra, prožimaju te fotografije na različite načine, a najočitije u pogledu modela, koji odaje bliskost s autoricom, ali i napet odnos prema prezentaciji i javnome. Statičnost fotografija i prisnost umjetnice i modela impliciraju opuštenost i mir, no napet odnos može se pratiti i u sukobljavanju prisutnosti i odsutnosti modela. Njihovi izrazi nisu samo portretno rječiti, nego govore i jezikom zadržavanja, uskraćivanja, nemogućnosti da izrazimo osobno. Umjetnica se bavi mogućnošću portreta kao takva. Tu posebno mjesto imaju parovi, koji čine podgrupu unutar ciklusa. Složenost tih radova čini suodnošenje portretiranih, čime je otvorena nova relacija, ona između aktera, koja mijenja donekle karakter ljudi u nastupu, onome što pokazuju kao svoje osobno i onome što korelira odnosu u kojem se nalazi to dvoje ljudi. Cijelu situaciju komplicira prisutnost treće osobe, one iza aparata, koja kamerom izriče zahtjev za konkretnim i jasnim bivanjem, pritom ga istodobno dovodeći u pitanje. Izložen je izbor od dvadeset i pet portretnih fotografija Ane Opalić (1972) koje je umjetnica snimila u posljednjih deset godina, od 1996. do danas. Dio njih (Parovi) uključen je u diplomski rad autorice koja je 1997. završila studij snimanja pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Nekoliko smo portreta mogli vidjeti 2002. u Galeriji ULUPUH–a u sklopu skupne izložbe Arhiva, a do sada ih je samostalno izložila jedino u dubrovačkoj Galeriji Otok 1998. Dakako, izložba održana prije osam godina nije sadržavala novije radove, koji čine dio izložbe u Galeriji Josip Račić.

Tanja Masnec Šoškić