Melankolija i britki vjetar

Zlata Vucelić, Hommage a Josef Sudek i Fotografije na jezeru, Galerija Badrov, Zagreb, 11. travnja – 6. svibnja 2006.

Melankolija i britki vjetar

U obama se ciklusima Zlata Vucelić pokazuje kao autorica koja fotografski gleda, ali slikarski misli. Fotografsku osjetljivost na najfinije igre svjetlosti i sjene nadopunjuje pomnim slikarskim kadriranjem, gdje sklad i ljepota kompozicije pretežu nad objektivnim bilježenjem zbilje

U zagrebačkoj Galeriji Badrov predstavljene su najnovije fotografije Zlate Vucelić, autorice koja je stalnim bavljenjem fotografijom duljim od trideset godina zauzela neprijeporno visoko i prepoznatljivo mjesto na hrvatskoj fotografskoj sceni. Cijeli njezin dosadašnji opus, koji se sastoji od niza tematski zaokruženih cjelina (Mladi, Portreti, Raspela, Drugo vrijeme…) objedinjuje dosljedno provođen i prepoznatljiv stil i pristup fotografiji, jedinstveno umjetničko nastojanje, koje autorici predgovora u katalogu izložbe Branki Hlevnjak daje za pravo da ga odredi »otvorenim radom u nastajanju« (work in progress). U Galeriji Badrov predstavljene su najnovije fotografije iz tog nastajućeg opusa, dva ciklusa: Hommage a Josef Sudek i Fotografije na jezeru. Posveta Josefu Sudeku, velikom češkom fotografu (1896 – 1976), odavanje je počasti fotografa fotografu. U nizu fotografija cvijeća u čaši iza orošena prozorskog stakla (motivi Sudekovih fotografija iz ciklusa Kroz prozor mog atelijera i Jednostavna mrtva priroda iz sredine 20. stoljeća) Zlata Vucelić prenijela je ugođaj njegovih fotografija i interpretativno ga nadogradila vlastitim senzibilitetom, slijedeći zajednički im umjetnički credo: izraziti poetsku, lirsku narav zbilje, poeziju objekta i svjetlosti. Skromno cvijeće nježnih prozračnih latica i lomnih stapki zataknuto pomalo nespretno u prevelike staklene čaše prozire se kroz orošeno prozorsko staklo u prvom planu. Kapljice rose na staklu raspršuju svjetlost i rastvaraju oblike i obrise cvijeća iza njega. U bogatstvu najfinijih tonskih prijelaza istakne se tek tu i tamo jasno ocrtan detalj — crni tučak cvijeta ili odbljesak svjetla na staklenom bridu čaše, da bi se ubrzo razlio na orošenoj plohi prozora i pogled nam vratio na prvi plan, na staklo i kapi rose koje klize niz njegovu glatku stijenku ubrzanim tokom, krivudavim rukavcima, ostavljajući za sobom fini trag u zrnatoj teksturi orošene plohe. Magličasti oblici omekšanih obrisa ne daju prostora dramatičnu osjećanju, tek lirskoj ugođenosti s daškom sjete melankolična popodneva provedena uz prozor iza kojega rominja kiša. Drugi ciklus fotografija, Fotografije na jezeru, posve su drukčije: pred nama se prostire pusti zimski krajolik s ogoljelim šibljem uz jezersku obalu, okopnjelim snijegom na vlažnoj i hladnoj zemlji i britkim vjetrom koji mreška površinu vode. Opori realizam ovdje je zamijenio lirsku osjećajnost, a subjektivna interpretacija uzmaknula je pred objektivnim bilježenjem zbilje. Ona je ipak slikarski viđena i interpretirana naglašavanjem plošnosti fotografije izdizanjem linije obzora uza sam gornji rub slike, čime je poništeno perspektivno skraćenje (poznata metoda impresionista, posebno Moneta u slikama lopoča), ponekad s potpunom apstrakcijom kao rezultatom. U obama se ciklusima Zlata Vucelić tako pokazuje kao autorica koja fotografski gleda, ali slikarski misli. Fotografsku (svjetlopisnu) osjetljivost na najfinije igre svjetlosti i sjene nadopunjuje pomnim slikarskim kadriranjem, gdje sklad i ljepota kompozicije pretežu nad objektivnim bilježenjem zbilje, a fotografija se odvaja od snimljenoga motiva i osamostaljuje u objekt samosvojne umjetničke egzistencije — fotografsku sliku.

Maša Štrbac