MASKA ANARHIZMA

MASKA ANARHIZMA

McTeigue dobro zna da najbolji znanstvenofantastični roman / strip uvijek znači distorziju vremena u kojem je bio napisan / nacrtan, a ne proricanje budućnosti

Čak i kad u holivudskim blockbusterima državne institucije završe u vatrenoj kugli, kao u Danu nezavisnosti, destrukcija nije nikad bila odraz autorove anarhoidne naravi, nego dokaz njegova grlata patriotizma. Ona se, dakle, promatrala kao paranoidna prijetnja od vanjskog neprijatelja. Tek dva recentna komada snimljena u produkciji holivudskog majora uspjela su u svojoj gotovo revolucionarnoj misiji srušiti takav konzervativni pristup, Leejev Hulk i Fincherov Klub boraca, aterirajući poput vruća meteora u neoimperijalistički bazen. Sada im se na neki način pridružuje i McTeigueova hrabra adaptacija Mooreove subverzivne grafičke novele, koja je združivanjem tačerovske Britanije i orvelovske distopije potkazala vladavinu Željezne Gospođe, promatrajući je kao represivan fašistički režim u skladu s pankerskom retorikom osamdesetih, samo što Maggie sada zamjenjuje Bush, premda je to isto tako mogao biti i Blair, kao glavna spona Bushove antiterorističke koalicije. Čak i logo autorova odmetnika aludira na inverziju pankerskog A (Anarchy), kao što je Orwellova 1984. bila inverzija, aludirajući na poratnu britansku 1948, kako je to naglašavao Anthony Burgess. I kao što je svaki anarhoindividualist i no–global freak koji drži do sebe uživao u romantičnom finalu Fincherova filma, u kojem se zgrada Svjetske banke pretvarala u prah i pepeo, ali i bodrio Leejeva zelenoga snagatora Hulka dok je gnječio zrakoplove američke vojske poput komaraca, tako sada perverzno dašćemo od uzbuđenja dok McTeigueov V skriven iza maske Guya Fawkesa potpaljuje zgradu Old Baileya i obećaje nam da će to isto učiniti iduće godine sa zgradom britanskoga parlamenta, amblemom institucionalizirane nepravde. Jer, dok je duhovni vođa braće Wachowski u Matrixu bio Jean Baudrillard, sada im se kao koproducentima i scenaristima McTeigueove ekstravagantne političke parabole osladio Toni Negri. Dok slušamo V–ove lamentacije kako narod ne bi smio strahovati od svoje vlade, nego je vlast ta koja bi trebala strahovati od naroda, kao da nam u glavama odzvanja Negrijevo recentno ljubljansko predavanje. Demokracija svima, a ne samo njima. A i Negri bi zasigurno prigrlio V–a kao antitezu Lenjinove revolucionarne elite. Povijest je ta koja u McTeiguevu filmu izdaje samu sebe u kratkom spoju moći i imaginarija kao deliriju videoekrana i O–a kao Oka (čitaj: Velikog Brata), koji propovijeda uživo. Masa je ta koja se prepušta invaziji slika i njihovoj moći. A između atentata koji otvara i simbolično zatvara film niže se serija ljudskih strahova i paranoja. Strahovi od homoseksualaca i stranaca. Strahovi od ptičje gripe. Strahovi od muslimana. I dok je John Hurt u Radfordovoj adaptaciji Orwellova romana portretirao Winstona Smitha, sada on postaje neka vrsta Velikog Brata. A V–ova štićenica Evey radi u Mooreovoj varijanti Orwellova Ministarstva istine. Poput Radforda, McTeigue dobro zna da najbolji znanstvenofantastični roman / strip uvijek znači distorziju vremena u kojem je bio napisan / nacrtan, a ne proricanje budućnosti.

Ali problem je u tome da čitav film, a time i njegova subverzivna ideologija, ostaju zaleđeni u grotesknoj V–ovoj grimasi. Tamo gdje je Fincherov anarhizam bio od krvi i krvava mesa, dakle, anarhizam s bicepsima Brada Pitt–bulla, onaj McTeigueov skriven je iza maske. Nedostaje mu ljudsko lice. Jer, V ne samo da nema imena, nego nema ni osobnosti. Zato je umjesto izbora Huga Weavinga, njegov lik V–a mogao biti računalno proizveden i ništa se bitnije ne bi promijenilo. Zato jedino istinsko ljudsko biće u filmu ostaje krhka Evey alias Natalie Portman. Bez obzira na sve to, McTiegueov anarhizam dospio je do najdalje moguće granice koju je u stanju dotaknuti holivudski major.

Dragan Rubeša