LADANJSKI POGLED

LADANJSKI POGLED

Branko Čegec, Tamno mjesto, Meandar, Zagreb, 2005.

Već od prvih stranica Čegecova nova zbirka ovjerovljuje se kao ladanjska knjiga: naslov to i podcrtava oprekom tamnog mjesta, camera obscura, u koje radi bolje čitljivosti pjesnik projicira svoju građu. To naime i jest knjiga ljetno opuštene čitljivosti pretežno ljetnih prizora, gdje autor odustaje od (Breton bi rekao) konvulzivne poetike »semantičkog konkretizma«. Toj poetici Čegec je naime bio jednim od prvih zagovornika i, prema tome, on je bio, da se pozovem na Maleša, zastupnik protusmislenog usmjerenja toga programa. Čegec u ovoj knjizi naprosto dokazuje opisivost života, što uopće nije zanemariv, iako iz vizure modernizma ne posve obranjiv program, ni sama po sebi jasna činjenica. Ali najbolje je taj iskorak smjesta opisati mrtvom prirodom:

bijelo vino u zelenoj boci

kruh iz kuće u sredini

janjetina i krumpir ispod peke u kućici pored

ovčji sir u rukama žene s bijelom maramom

orlovi lete u sumrak

orlovi kasno lete

plaža je duboko

nebo je visoko

sunce je utonulo iza najdubljega rta istre

zahod je u kućici s antenama

prijenos je izravan

cnn vječan (...)

(Lubenice)

Socijalnom programu stvarnosne poezije ovi stihovi vjerojatno ne bi posve odgovarali viškom čegecovske bezbrižnosti i bonvivanske opuštenosti, bijegom u rasuto stanje svijeta, koje se ipak posve razlikuje od entropije i njezine natmurene perspektive kraja naše uljudbe. Kako smo daleko od severovske apokalipse i »sablasti Europe« umrle od anoreksije, a kako smo isto tako daleko od majstorove ugasle svijeće i »ozbiljnih vremena« još–ne–ozbiljene i današnje oneozbiljene Hrvatske! Zbilja je od sirovine masovnih medija i sama postala masovnim medijem i stihijom (stoiheion!) na razini koje se može konzumirati i bilježiti sve pa i stošićevski erotizirani mikrodogađaji: »tko te dira nogom ispod susjednoga stola?(...) ljuljaju se bokovi u prolazu, / zveckaju slojevi nakita, / pripito prijeti tatoo, / od pupka naniže: / raj, pakao, razbludni purgatorio« (Poslije ponoći). Čegecov pjesnički govornik nije samo onaj koji slijedi erotsku crvenu nit stvarnosti, on je prati kao niz sudbina raspale ideologije (Crna ruka). Slijedeći Makovićev zazor od laži metafora, Čegec ili njegov govornik primjerice može vjerno (digitalno!) snimiti penjanje na Osoršćicu pa da to bude naslov teksta koji se ni na što drugo ne poziva osim na sve izrecivo u svezi s činjenicom penjanja. Taj i slični prizori s ljetovanja, naizgled vježbe iz nemetaforičnog pisanja ili iz opuštanja nultog stupnja kao stvoreni da dospiju u powerbook G4 titanium, zapravo su i tekstovi autorove diskretne samoanalize ili antropološkog eksperimenta, gdje on nastoji doznati zašto je »narogušeni uljez« u tkivo kompaktne većine, da li samo zato jer je »zaboravio kupaće gaće« ili zato što smo obilježeni nepripadnošću masmedijski izmiješenoj lijenoj masi. Zanimljivo je međutim kako i takvo ljetno opuštanje u donekle kultiviranu podneblju može na trenutke prizvati i barokna pastoralna sjećanja, s humornim lazzima u situaciji kad prerušeni petrarkist nalijeće na prizor polugolih gospa »tjestastih dupeta« (Performance). Kad je već bilo govora o onome tko govori iz Čegecove poezije, ustanovimo da neke pjesme iz ciklusa Vjetrobanski motivi B. Č. i drugdje izgovara ženski govornik, primjerice u pjesmama Shopping terapija, On the road, Dramski vrhunci petkom poslije ribe u službenoj kantini, Biciklistice i Pjena dana. Te pjesme, osobito posljednja, dokazuju da je i hrvatsko pjesništvo odlučno zakoračilo u pornosferu u kojoj se praćaka Zapad. U Tamnom mjestu Čegec se prikazao kao pjesnik obnovljena rukopisa, gdje mu doduše nije do oštra razgraničenja između ladanjskog pogleda, nečeg što podsjeća na školu pogleda francuskog novog romana i novinske reportaže, ali je nažalost pokazao i to da poezija nema više što skrivati.