Krug istine

Krug istine

Pasijans je jedna od rijetkih predstava gdje uniformna koreografija uspijeva biti pogon za razvijanje, poštivanje i akcentuaciju plesačkih (ljudskih) osobnosti

Premijeru Pasijansa zagrebačka je plesna publika očekivala s posebnim uzbuđenjem, kao najambiciozniji međunarodni koprodukcijski pothvat ove plesne sezone i kao povratak plesa na repertoar Zagrebačkoga kazališta mladih. Vjerojatno je upravo elitna kombinacija od čak četiri koproducenta (ZPA, ZKM, Cankarjev dom i EN–KNAP), kao i međunarodna umjetnička ekipa predvođena eminentnim slovenskim koreografom — Iztokom Kovačem, koji potpisuje koreografiju i koncept, a praćena međunarodnom izvođačkom ekipom, bila potrebna kako bi suvremeni ples ponovno punopravno zaigrao u velikoj dvorani ZKM–a. Ekipa Pasijansa dovoljnim je vremenskim i prostornim resursima (osiguranim višegodišnjim naporima Snježane Abramović, umjetničke voditeljice Zagrebačkog plesnog ansambla) uspjela postaviti iznimno visoke plesačke, autorske i produkcijske standarde te osigurati budući život predstave. Scenom Pasijansa dominiraju tri velika bijela panoa (scenografiju potpisuje Goran Petercol). S lijeve strane scene, na podu, nalazi se srebrni krug, a kao refleksija još jedan iznad njega. U predstavi to mjesto, u koje jedan po jedan plesač ulaze tijekom predstave, funkcionira kao krug istine, samoće i vlastitog središta. S druge strane scene nalazi se privatni prostor označen bijelim naslonjačem, stolićem i upaljenom sobnom svjetiljkom. Tu nas dočekuje izvođač (Gali Kaner), zadubljen u razgovor s lutkom. Po njihovu izlasku, središtem scene, glasno pjevajući poput šamana, dolazi drugi izvođač (Aleš Hadalin, zvijezda slovenske etno– i jazz– scene) i sjeda na bijeli naslonjač, gdje će veći dio predstave čitati knjigu, a povremeno se uključiti u predstavu pjevajući klasike jazza i tako komunicirati s plesom. Tako ta dva mjesta — krug na apstraktnoj razini i naslonjač na razini citata realnosti čine osnovu dramaturgije fokusirane na pojam samoće, ali i komunikacije iz samoće. Tek nakon dvostrukoga intra ulazimo u koreografirani dio predstave, koju nosi sedmero vrsnih izvođača. Koreografija je sastavljena od niza fraza koje se tijekom predstave često ponavljaju u raznim formacijama, odnosima i kvalitetama. Prostor plesa vrlo je dinamičan, razlomljen, kaotičan, a pokret je jednostavan, izravan, ogoljen od bilo kakvih ornamenata, ali snažan i fizikalan. Tijelo je opušteno, s energijom sabijenom u središtu, kojom plesači izvanredno manipuliraju. Iako svi izvode gotovo identičan koreografski predložak, svaki od plesača u potpunosti ostaje prepoznatljiv i osoban. Pasijans je jedna od rijetkih predstava gdje uniformna koreografija uspijeva biti pogon za razvijanje, poštivanje i akcentuaciju plesačkih (ljudskih) osobnosti. Tako amblematske pozicije predstave — ruka ispružena iz ramena, lagano opuštena lakta i otvorena, prijateljskog dlana, ili noga podignuta u koljenu, opuštena stopala i potkoljenice, kao neke daleke parafraze / negacije baletnih poza, govore o tijelima koja ne ulaze u estetsku formu, nego transformacijom energije formu stvaraju. Otvorenosti i neposrednosti izvedbe pridonosi i odlična glazba Damira Šimunovića, dio koje je uživo sempliran. Slobodu osobnosti potiče i kostimografija Emine Tataragić, koja odijeva plesače u svakodnevnu odjeću. Zanimljivo je da su neki plesači bosi, a neki ne, što je, imajući na umu gotovo manifestnu tvrdnju koju vrsta obuće (papučice prema bosim nogama, plesne tenisice prema običnima…) ima za plesače, još jedan prinos napuštanju forme u korist individualnosti. Predstava se višedimenzionalno razvija u drugom dijelu, kada se na bijelim panoima razigraju tijela, svjetlo–sjena i projekcija. Tijela se rastvaraju u praznoj bjelini, pojavljuju kao sjene, multipliciraju i ponovno nestaju te spajaju s drugim tijelima. U toj vizualno i značenjski najsloženijoj sceni Pasijans zaigra punim kapacitetom, no nažalost brzo napušta situaciju i ulazi u novu. Kako se predstava otvara s dvama počecima, tako se i završava u nekoliko poteza. Prvi je sakupljanje svih plesača u liniji izravno ispred publike u gotovo privatnom predstavljanju, zatim ponovni ulazak u prostor i poznate sekvence, ali ovaj put u tišini i potpunom mraku. Tako sada ples samo čujemo (plesači izvikuju svoje ime i što rade u tom trenutku) kao izravnu repliku na staru indijsku parabolu o slijepim mudracima i slonu, koja je nadahnuće predstave. I tek nakon tih mogućih krajeva performer koji je otvarao predstavu, intimnim monologom koji završava s By the way, I am Gali privodi predstavu kraju. Svakako treba istaknuti da je hrvatska izvođačka ekipa pokazala iznimnu plesačku spremnost. To su: meka i romantična Sara Barbieri, nova snaga ZPA, zatim snažna i brza Darija Doždor te Ognjen Vučinić, koji je ponudio neke od najdojmljivijih trenutaka predstave. Međunarodni dio ekipe čine izvanredna Carmen Larazz, plesačica pročišćenih i suptilnih kretnji Janina Rajakangas te sam koreograf Iztok Kovač. Široki spektar dramaturških otvaranja (dramaturg Saša Božić) donio je predstavu koja pruža otvorene mogućnosti interpretacije. Odnosno, Pasijans kao da se odbija sakupiti u očekivan slijed i time potencira ideju o nedostupnosti istine / cjeline u suvremenom društvu. Teško uhvatljiva okvira, Pasijans ipak najbolje funkcionira kao predstava o mogućnosti suradnje pojedinaca i njihovoj mogućnosti komunikacije. No gledatelje ostavlja s nemirom i potrebom da se i posljednja karta otvori te nadom da je zaokruženje u cjelinu ipak moguće.

Iva Nerina Sibila