Jubilej Dražena Boića

Jubilej Dražena Boića

Unatoč očitu angažmanu u području komercijalne glazbe, Boića smatram jednim od najvažnijih hrvatskih jazz–glazbenika

Naš je istaknuti pijanist Dražen Boić ovoga travnja navršio 75 godina života. Tim mu je povodom u sklopu Proljetne revije jazza Zagrebu priređen i slavljenički koncert. Slavljenik je u program pozvao niz gostiju, pretežito nedžezističkih provenijencija. Je li ta prilika, s obzirom na kontekst revije s prefiksom jazz, bila stoga najsretnije odabrana, odnosno nije li Boića trebalo predstaviti u stilski primjerenijem svjetlu, drugo je pitanje. No, spomenuta je zagrebačka manifestacija ionako već godinama bez suvislih programskih ideja te, ako se i sam slavljenik složio s takvim glazbenim konceptom, onda je sve u najboljem redu. No budući da je ova rubrika posvećena jazzu, Dražena Boića, usprkos njegovoj evidentnoj glazbenoj svestranosti, kakvu si glazbenik takva kalibra može priuštiti, vrijedi ovdje upoznati kao našeg istaknutog predstavnika povijesti hrvatskoga jazza. To na spomenutom nastupu u Lisinskom, napose za mlađe generacije, nije baš u potpunosti bilo moguće. Dražen je Boić glasovir počeo učiti već s pet godina, da bi taj instrument u klasi prof. Šabana poslije maturirao na klavirskom odjelu Srednje glazbene škole u Zagrebu. S jazzom se, kao i većina ljubitelja jazza, upoznaje putem gramofonskih ploča i jazz–programa nekad popularnih američkih radijskih postaja AFN. Prvi uzori mu nisu, što je zanimljivo, bili neki istaknuti jazz pijanisti, nego orkestar Woodyja Hermana! Neobično nadaren i već tada zavidne tehnike instrumenta, počinje u Zagrebu rano djelovati kao jazz–pijanist, koji će već 1953. ostvariti prve snimke za tadašnji Radio Zagreb. Nastupao je pretežito s vlastitim triom i sekstetom koji je vodio s tada popularnim trubačem Stankom Brichtom, a zabilježeno je i njegovo sudjelovanje u kvartetu alt–saksofonista Borisa Jojića te prve single–ploče s poznatim evergreenima. Godine 1961. nastupio je s triom na Međunarodnom festivalu jazza na Bledu, a godinu poslije diplomirat će zajedno s braćom Kalogjera na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, svrstavši se tako u red poznatih zagrebačkih liječnika–glazbenika. No glazba će ipak prevladati, i Boić se poput brojnih naših džezista toga doba otiskuje na angažmane u zemljama zapadne Europe. Tu će imati prigodu zasvirati i s nekim veličinama europske i američke jazz–scene, ali tu valja potražiti i početke njegova uspješna angažmana u području komercijalne glazbe, s kojom će obaviti velik broj turneja po nekadašnjem SSSR–u, brojnim europskim zemljama pa čak i u Australiji. Kulminirat će to i njegovim višegodišnjim angažmanom solo–pijanista u zagrebačkom hotelu Esplanade. Iako će taj glazbeni segment naizgled dominirati u Boićevoj dugogodišnjoj bogatoj karijeri, jazz ipak ostaje neizostavnim dijelom Boićeva sviranja. Pamtimo ga tako iz godine 1972. s nastupa s grupom B.P. Convention, kad je pratio i pjevačicu Nadu Knežević, u TV–emisiji Aleksandra Bubanovića s drugim back to back pijanistom Tomicom Simovićem, po nastupu s triom u budimpeštanskom klubu Mom, po članstvu u sekstetu War Jazz Stars formiranu početkom Domovinskog rata, po nastupima na varaždinskim festivalima tradicionalnoga jazza i drugdje. Pa i na spomenutom slavljeničkom nastupu u Lisinskom usprkos dominaciji zabavnjaka, bilo je i natruha jazza. Unatoč Boićevu očitu angažmanu u području komercijalne glazbe, koji se doimlje dominantnim u njegovoj dugotrajnoj i bogatoj karijeri, toga pijanista iznimne tehnike instrumenta, mnogobrojnim idejama obogaćenim nerijetko karakterističnim ukrasima pa i humorom, smatram bez daljega jednim od najvažnijih hrvatskih jazz–glazbenika te mu i na tom polju želimo još niz uspješnih nastupa.