Japan, ljubavi moja

Japan, ljubavi moja

Nije pretjerano posegnuti za svojevrsnom parafrazom haiku–likovnosti: sve bitno i karakteristično iskazano je uz pomoć minimuma dvaju osnovnih elemenata likovne forme — linije i crvene boje

Potkraj travnja u Galeriji Matice hrvatske otvorena je izložba grafičkog umjetnika Vladimira Bige pod naslovom Japan je to. Kao što upućuje već naslov, izložba prikazuje umjetnikovo viđenje japanske kulture; točnije japanskih gradova, krajolika te kulturnih, povijesnih i gospodarskih simbola odnosno osobitosti. Japanski stil — središnje autorovo nadahnuće — može se definirati kao vrhunac minimalističkog utjecaja koji se odražava na sve aspekte tamošnjega života i kulture, poput svojevrsne kulminacije zen–filozofije i koncepta meditacije. Minimalizam je način japanskoga života, produkt–dizajna, arhitekture i funkcionalnih težnji. Upravo takvo ozračje Bigi će poći za rukom nadahnuto prenijeti u računalne ispise povezane u asocijativni niz svojevrsnih piktograma prikazanih na kvadratnim platnima. Svaka slika odnosno grafika postoji zasebno, a opet se može promatrati u sklopu ciklusa koji promatran u cijelosti odražava cjelokupnu viziju autora koji umjetničkim stvaranjem nastoji na stanovit način dešifrirati japanizam. Ključ je svakog uratka geometričnost kojom Biga stvara simbole kojima će predstaviti osobne asocijacije zaokružujući cjelokupnu izložbu naslovom Japan je to. Svaki pojam objašnjava se drukčijim znakom, nastalim povezivanjem različitih geometrijskih sekvenci — koncentričnih krivulja, kružnica i linija. Primjerice planinu Fujiyamu simboliziraju dvije nasuprotne zakrivljene linije, tragedije gradova Hirošime i Nagasakija prikazane su koncentričnim elipsama različitih veličina, a najrazvijenijim simbolima autor se koristi da bi predočio japansku floru i faunu. Najvišu točku minimalizma autor će dosegnuti u dva rada, Japanskom moru i Japanskoj privredi koristeći se za svaki samo jednom linijom. Drugi je, jednako bitan aspekt radova, boja — također odraz spomenutog minimalističkog duha i svojevrstan najradikalniji prikaz japanske kulture. Naime, geometrijske forme obojene su crvenom bojom čistog valera, a autor ih postavlja na bijelo platno, radikalni kontrast. Time dolazimo do općega simbola Japana — Zemlje izlazećeg sunca. Čini se kako nije pretjerano posegnuti za svojevrsnom parafrazom poput haiku–likovnosti: sve bitno i karakteristično iskazano je uz pomoć minimuma dvaju najosnovnijih elemenata likovne forme — linije i crvene boje.

Loreta Gudelj