Janus hrvatskoga filma

Animirani film: Vatroslav Mimica (Omiš, 1923)

Janus hrvatskoga filma

Jedini, doista jedini filmski autor koji se bavio intenzivno i animacijom i igranim filmom, a koji je u obama žanrovima stvorio samosvojna remek–djela jest — Vatroslav Mimica! Mimica je u okviru zagrebačke škole animacije jedan od ključnih punktova. Svojim djelom on je tu školu umnogome odredio, kao što i nju određujemo njegovim najboljim ostvarenjima

Često ljudi pitaju: što radi redatelj animiranoga filma? Ne pitaju to samo standardno neinformirani, to se vrlo često pitaju i profesionalni kritičari, koji rado zalutaju u animacijsko polje ravno iz igranoga filma, pa žanrove uspoređuju prema scenarijima, a stilizirane karaktere doživljavaju kao glumce. Animirani film vrednuju kao kad bi nogomet promatrali tek po skakutanju lopte. Doista, velika je razlika režirati animirani i igrani film. Kreativna katarza koju prolazi redatelj animiranoga filma završava knjigom snimanja, a onda se sve do faze postprodukcije film naprosto racionalno realizira. Redatelj igranoga filma katarzu doživljava baš u fazi snimanja služeći se raznim, često i pravim pravcatim psihijatrijsko–psihološkim metodama u radu s glumcima. No, taj dio katarze redatelj animiranoga filma obilato prolazi koncipirajući alkemijski odnos između likovnosti i animacije. Toga je redatelj igranoga filma potpuno lišen. Malo je i u svjetskim razmjerima bilo redatelja koji su poznavali te važne teoretske pretpostavke bavljenja igranim filmom ili pak animacijom, a još ih je manje bilo koji su to u praksi svojim umjetničkim habitusom i iskušali. I svi su imali stanovitih problema. Sjetimo se, primjerice, velikoga Disneyja. Njegovi igrani filmovi posve su sterilni. Od fantastična produkcijskog talenta u njima se ogleda tek poznata perfekcija. No, Disney je i javno davao do znanja da je igrana produkcija tek opće mjesto njegova moćnog filmskog imperija. Tim Burton problem glumačke sterilnosti nadoknađuje spektakularnošću, a Dušan Vukotić urođenim instinktom, koji se u igranom filmu u njega ogledao u obličju svojevrsne kreativne inteligencije. Njegovi igrani filmovi kao da su prethodnica Prstenove družine — animirani i digitalizirani filmovi igranofilmskoga dizajna. Jedini, doista jedini filmski autor koji se bavio intenzivno i animacijom i igranim filmom, a koji je u obama žanrovima stvorio samosvojna remek–djela jest — Vatroslav Mimica! Ja drugoga ne poznajem. U ovome feljtonu pozabavit ću se, dakako, samo njegovom animacijskom epopejom. Mimica je u okviru zagrebačke škole animacije jedan od ključnih punktova. Svojim djelom on je tu školu umnogome odredio, kao što i nju određujemo njegovim najboljim ostvarenjima. Omišanin rođen davne 1923. nakanio je postati doktorom (kako kolokvijalno nazivamo diplomirane medicinare). Ali, nikada nije diplomirao. Premda je u socijalizmu politika i eksplicitno bila vodeća djelatnost, liječnici nisu kao danas hrpimice bježali u politiku. Bilo ih je koji su, bogme, shvatili da je umjetnost važnija od zdravlja. Svakako, Mimica je bio ljevičar, što je posve drugo nego komunist. Iako su komunisti po definiciji ljevičari, upravo u doba prakticiranja komunizma sami komunisti (ili bolje rečeno — članovi partije, ili partijaši, a to znači partijski dužnosnici raznih praksi) zazirali su od ljevičarstva. Premda je i ljevičarstvu i komunizmu socijalna nijansa života radničke klase bila primarna, u ljevičarstvu je bilo stanovite arhetipske arome (još od Francuske revolucije) istinskoga slobodarstva, a to komunisti nisu uvijek bili voljni podnositi. Pogotovo što im se doista zalomilo da dođu na vlast, a tamo je odgovornost za društvo nešto složenija no kad si u oporbi ili u katakombi. Tako je i Mimica vješto ekvilibrirao između ljevičarstva i komunizma kako bi svoje poglede mogao realizirati, a da ta realizacija nije tek po naputku raznih kriptokomisija što su bile inačice bespogovorna ideološkog djelovanja. To je važno razabrati, jer lako je danas nama govoriti o Mimičinu filmskom svjetonazoru, ali valja znati, bez obzira što je šibao po bešćutnom socijalnom otuđivanju urbanoga čovjeka, njegovo je stajalište moglo biti (i bilo je) za ondašnje društvo i subverzivno. Naime, i komunizam, da bi mogao preživjeti, pogotovo, rekoh — na vlasti, mjere svoga uspjeha bio je prisiljen definirati kapitalističkim supstancijama. To mu je bila božja kazna, koja će ga poslije potpuno pretočiti u tranziciju i bez ispaljena metka opet izručiti kapitalizmu. Ispostavit će se da je naš komunizam bio svojevrsna kratkotrajna karantena kako bi se napaćeni ljudi sabrali, samoohrabrili i kako bi se forsiranom industrijalizacijom i punom zaposlenošću optimalizirala socijalna slika društva za istinsku poduzetničku globalizaciju. Valjalo je u tom rizičnom ideološkom kaosu iznjedriti ideje koje će nositi najčudesnije uratke u povijesti naše kulture, a da umjetnost ipak bude shvaćena kao konstruktivna. Već u dvadeset sedmoj godini Mimica postaje direktor i umjetnički rukovodilac Jadran filma, ali, potaknut širokim obrazovanjem, intelektualnom radoznalošću i umjetničkim egom, brzo se priključuje pojavi što će iz Vlaške 70 zapanjiti filmski svijet. Zajedno s Vladom Tadejem piše scenarij, a potom režira prvi animirani film Strašilo, ponešto rastegnut, ali sjajne likovnosti i animacijske stilizacije. Bilo je to 1957. godine. Čudnovati osamljenik u polju, razapet na kolac u dronjcima, nastoji se sprijateljiti baš s onim bićima protiv kojih ga je čovjek i posadio usred polja — s pticama! Sljedeće godine realizira Samca (koscenarist je Ivo Vrbanić), jedan od filmova iz serije remek–djela što će uslijediti. Osamljeni čovjek u klaustrofobičnu i opako neprijateljskom okružju iz kojega poput zatvorenika ne može izaći, sanja da je sam. Potpuno sam na svijetu. Ali, kad se u mori probudi, sretan je što nije tako. Sretni završeci u Mimice toliko su humanistički razorno logični da gledatelja nedvosmisleno ohrabruju da odbaci iluzije o nekakvu životnom deus ex machini i shvati da će, ako je sretan završetak uopće moguć, do njega doći samo nakon mučne katarze u realnim životnim koordinatama. Strašilo i Samac dio su legendarne ekipe koja se našla na filmskom festivalu u Cannesu 1958, kad su filmovi iz Zagreba izazvali pravu senzaciju. Kao što znamo, Georges Sadoul tada je skovao pojam zagrebačka škola crtanih filmova, a André Martin napisao je: »...a Samac... to je film začuđujućeg poetskog jedinstva...« Stručna suradnica Francuske kinoteke Lotte Eisner otkupila je Samca za kinotečni fundus, a originale iz filma za stalnu izložbu Kinoteke. No... danas znamo da je neka za to zadužena komisija zabranila Samcu da ikada prijeđe granice Jugoslavije. Po svoj prilici, za tadašnji socijalistički ukus, svjetonazor filma ušao je u nekontrolirano područje kad se ideja o ljudskoj slobodi opasno proširuje na univerzalno, a to možda znači — i na nas. Pa je najbolje reći da sve skupa miriše na dekadansu. No hrabri direktor Šoten oglušio se na odluku komisije i film uvrstio u kanski program. Kad je za koji mjesec film dobio i prvu nagradu u kategoriji animiranoga filma u Veneciji, drugovi su namah prigrlili taj uradak. Ne samo to... Prebrisali su ime filma kojemu je bila namijenjena nagrada u Puli, prepravili je i dali Samcu. Istini za volju valja reći: publika u Areni izviždala je Mimičin film, i proći će još dosta godina pa da njegova djela, nagrađivana na svjetskim festivalima, dopru do srca i uma i domaće javnosti. Iste godine (opet u suradnji s koscenaristom Tadejom) Mimica realizira i Happy End, meni najbolji njegov film (naime, u primjeni kreativne stilizacije unutar zagrebačke škole fantastičan prinos dalo je još genijalaca). Neobičan film koji su kritičari opisali kao »...djelo satkano od bizarne poetičnosti i vizionarske mistike...«, iako traje dobrih deset minuta, napravljen je u jednom kadru! Svjedoci smo potpune kataklizme na Zemlji, no kronometar ide unatrag i film završava sretno, jer dolazimo u naše vrijeme! Doista genijalno. Godine 1959. Mimica realizira film koji je teoriji i kritici nekako najmiliji. To je legendarni Inspektor se vratio kući. Mimica ga je zamislio kao film antifabule, u kojem će junak nakon besmislena lutanja i traženja otiska prsta na kraju uvidjeti da je slijedio svoj vlastiti. U stilizaciji autor dolazi do sama kolaža! Na temelju toga filma u Zagreb filmu realizirali su čitavu seriju, a i sam Mimica napisao je scenarije za neke epizode. Iste godine realizira i film Kod fotografa. Čovjek koji se pri fotografiranju nikako ne uspijeva nasmijati na kraju će se nasmijati — svojoj fotki! Zanimljivo je da je scenarij za film napravljen u obliku zamišljenih dijaloga, koji se u animaciji transformiraju u pantomimu. U tadašnjem Radničkom sveučilištu Moša Pijade održana je retrospektiva prvih pet filmova Vatroslava Mimice. Tadašnji ugledni teoretičar animacije Ranko Munitić ističe kako se njegov opus može promatrati kao jedinstvena »egzistencijalistička poetika«. Mimičin svjetonazor doista je definiran. Sudbinu malog, običnog čovjeka analizira u kontekstu globaliziranog otuđenja i zagađenja. Ali, čovjek uvijek nalazi izlaz. U sebi i po sebi, po svojoj mjeri i u relaciji s takvim, a ne virtualnim svijetom. U tehnološko–likovnom smislu Mimica razvija samosvojnu stilizaciju koju je započeo Kostelac, a sjajno oblikovao Vukotić. U Mimice stilizacija je programatski postavljena, dramaturgija se realizira sustavom reduciranih formi i vrlo suzdržanih pokreta, a dinamika i napetost izviru iz njihova ritma. U koncepciji režije i animacije u njega doista nema fizičarenja, antropologije ili anatomije. Pojave i karakteri kreću se logikom osnovne poruke, a ne životnog iskustva. Znakovi u filmovima animiraju se »znakovno«. Pokazuju nakanu kamo moraju doći, ali onamo ih vodi tek logika likovnog oživljavanja, a ne stvarnoga životnog gombanja. Okomljujući se na komesare umjetnosti, u filmu Jaje iz 1960. Mimica je možda odveć eksplicitan. Za jugoslavenski paviljon u Torinu 1961. radi šest eksperimentalnih filmova koji se vezani u krug promatraju kao beskonačna traka filma bez početka i kraja. Prvi film iz serijala, pod naslovom Perpetuum mobile, prikazivan je po festivalima kao samostalan film. Sljedeće godine nastaje njegovo posljednje remek–djelo, film Mala kronika. Još jednom, potaknut tragedijom psića na ulici, Mimica kontekstuira malog čovjeka i strašan urbani ambijent. Poslije je izjavio kako je film nadahnut istinitim događajem. Neki čovjek šetao je Parizom s majmunskom maskom na glavi, a nitko se na to uopće nije obazirao. Scenarij za film radio je zajedno sa Zvonimirom Berkovićem. Po poznatoj poemi Jure Kaštelana i na temelju impresivnih crteža Aleksandra Marksa 1963. realizira film Tifusari. Film nije imao nikakva odjeka i Mimica pomalo pakuje crtanofilmske kofere. U produkciji Adria filma 1971. napravit će još i film Vatrogasci, no njegovu djelu to neće dodati baš ništa nova osim sumnje i uvjerenja da je animacijom rekao sve što je imao i znao.

U burnim godinama zanesenosti animacijom, svojim idejama dotaknuo je i mnoge filmove što su ih realizirali njegovi kolege. Svakako valja reći da je on scenarist prvog ambicioznog uratka Nedeljka Dragića Krotitelj divljih konja iz 1966, a iste je godine s Aleksandrom Marksom koscenarist remek–djela Muha. U početku crtanofilmske karijere, zajedno s Vladimirom Tadejem, napisao je scenarije za legendarne filmove Cowboy Jimmy Dušana Vukotića, kao i za Susret u snu, Premijeru i Na livadi Nikole Kostelca (sve 1957). Potkraj šezdesetih godina u Adria filmu i u Jadran filmu surađivao je s Martinom Pintarićem i Brankom Ranitovićem, no ti filmovi nisu ostavili traga. Ljudi svoj život uporabe kojekako. Ako je film vrijedan da mu se posveti život, onda je Mimica svakako svoj proživio časno i plodno. Danas, kad se u oskudici animiranofilmske teorije, eto, i ja prihvaćam toga posla, citirat ću Mimičinu rečenicu kojoj se divim: »Snimanje filma kvadrat po kvadrat u suštini je montaža kvadrata s kvadratom...«

Joško Marušić