IZMEĐU AUTIZMA I KOMUNIKACIJE

4. BERLINSKI BIJENALE SUVREMENE UMJETNOSTI: O miševima i ljudima, Berlin, Auguststrasse – Mitte (više lokacija), 25. ožujka – 28. svibnja 2006.

IZMEĐU AUTIZMA I KOMUNIKACIJE

Uvjerena sam da će ovogodišnji Berlinski bijenale trajati dulje no što u našim sjećanjima zadržavamo dojmove daleko poznatijih i starijih izložbi ovoga tipa. Odabrati osobne traume i enigmatične radove kojima je potrebno posvetiti dosta vremena odgovorna je i riskantna odluka

Augustova ulica u središnjem Berlinu, tomu među posjetiteljima i stanovnicima osobito omiljenu dijelu grada, koji ožiljke gruba razdvajanja te upitna spajanja vješto ugrađuje u turističku ponudu, prostor je zbivanja ovogodišnjega četvrtog po redu Berlinskog bijenala. Iako su se i prethodne izložbe donekle koristile privremeno ili trajno napuštenim gradskim prostorima, zavlačeći se u tkivo grada na osobit način, ovogodišnji bijenale to čini drukčije, bez okolišanja, izravno djelujući na gledatatelja na način koji bi nas mogao podsjetiti na neka ne tako davna vremena. Jer, svi koji su imali priliku posjećivati Berlin tijekom hladnoratovskoga razdoblja neizbježno će se prisjetiti mučne atmosfere koja nije priječila, nego je poticala kreativnost, prisjetit će se drukčijih načina izražavanja i često uznemirujućih poruka što su nam ih umjetnici posredovali. Već sam naslov izložbe, preuzet od Steinbeckove novele O miševima i ljudima, dao je naslutiti da troje kustosa — Ali Subotnick, Maurizio Cattelan i Massimiliano Gioni, viđenje autorskih pozicija suvremene umjetničke prakse donose u kontekstu toposa, utišana ljudskog digniteta likova koji opstaju u svijetu nepravdi i opasnih neodgovornih odluka, pojedinaca koji se uspijevaju održati zahvaljujući srdačnosti, jednostavnosti, odnosno sposobnosti da komuniciraju. Je li riječ o novim herojima, na način kako ih je svojedobno doživio američki nobelovac? Vjerojatno ne, jer današnje vrijeme nesklono je utišanim herojima, a bitno je ostaviti što glasniji dojam na okolinu, bez obzira na kratkoću njegova trajanja. Uvjerena sam da će ovogodišnji Berlinski bijenale trajati dulje no što u našim sjećanjima zadržavamo dojmove daleko poznatijih i starijih izložbi ovoga tipa. Odabrati osobne traume i enigmatične radove kojima je potrebno posvetiti dosta vremena odgovorna je i riskantna odluka. Vrijeme je sve kraće, a prostor uži, kako je svojedobno napisao Virilio, pa je sjediti sat vremena uz sjajan film Tacite Dean, na primjer, svojevrstan luksuz, koji si ipak povremeno možemo i moramo priuštiti. Između crkve i groblja, doslovno i u prenesenom značenju, raspoređeni su radovi sedamdesetak umjetnika u najrazličitijim medijima. U tom nekoć siromaškom prolazu, duž kojega su prema predanjima bila postavljena vješala (spominje se kako se upravo na mjestu središnje berlinske ustanove za suvremenu umjetnost — KunstWerku ili skraćeno KW–u nalazilo stratište), danas se susreću prolaznici s malom kartom u ruci kako pozorno istražuju crveno označena pročelja kuća u kojima su, uz službene ustanove, smješteni dijelovi izložbe. Stanovi, uredi, bivša Židovska djevojačka škola, plesna dvorana sa zrcalima iznad popularnoga mjesta gdje se izvodi latino glazba, sve su to prostori gdje vlada umjetnost, gdje se propituju strategije autorskih i kolektivnih djelovanja što mijenjaju uobičajena razmišljanja o kreativnosti. Ako bismo od dvanaest odabranih lokacija morali izdvojiti jednu, osobno bih se bez razmišljanja odlučila za bivšu Židovsku djevojačku školu. Prekrivena plakatima prošlih i sadašnjih koncerata i zabava, ispisana tagovima i pokojim grafitom te pomalo oronula, zgrada je podignuta potkraj dvadesetih godina 20. stoljeća, i posljednja je koju je Židovska zajednica naručila prije no što su nacisti preuzeli vlast. Posveta njezinu arhitektu Alexanderu Beeru također je na izložbi; riječ je o instalaciji s maketom škole kojom se britanski umjetnik Ian Kiaer referira na složenu, višeslojnu povijest zgrade čiji je graditelj bio deportiran u Theresienstadt. Već od detaljna pretraživanja na ulazu, pa preko atmosfere što vlada na njezinim mračnim hodnicima, zgrada je prepuna uspomena na nijeme junake, na mučninu života, skrušeno pristajanje na okolnosti na koje se više ne može utjecati. U bivšoj je sportskoj dvorani instalacija Paula McCartheyja — četverokutna konstrukcija što se doima poput raskriljene prostorije, no uz pomoć mehanizama četvera vrata odjednom se počinju zatvarati s treskom, čineći nas nesigurnima u prostoru u kojem se ne snalazimo s lakoćom. Na jednom je od katova i svjetlosna instalacija Martina Creeda, paljenje i gašenje svjetla nagrađeno Turnerovom nagradom. Izvan izvornoga konteksta rad se čita na posve nov način, pridonoseći osjećaju izolacije i nesigurnosti dok pokušavamo pri prolasku izbjeći doticanje s drugim posjetiteljima. Uz već spomenut rad Tacite Dean, u kojem pratimo dan života irskih redovnica u samostanu, anamorfni 16–milimetarski jednosatni film s optičkim tonom osobita kadra i načina snimanja, video Anrija Sale s prikazom konja na nekoj autocesti kojega svako toliko osvijetli automobil u prolazu, pri čemu nastaje neopisivo napeto i neugodno iščekivanje, kao i sjajan video Amerikanca Bruca Connera Raskrižje iz 1976, sastavljen od arhivskih snimaka prvoga nuklearnog pokusa izvedena na otoku Bikini 1946, ponovljena 27 puta u različitim rakursima i brzinama, fotografije nekolicine autora uistinu su čudesne. Amerikanac Roger Ballen od geologa je i savjetnika za miniranje u Južnoafričkoj Republici postupno postao fotograf, snimajući prizore među burskim stanovništvom. Njegove crno–bijele fotografije prepune su iznenađenja, ciničnih poigravanja s gledateljem, koji ostaje nesiguran o smislu, značenju i širem kontekstu koji je autora nadahnuo. Saul Fletcher snima svoju neposrednu okolinu, teško primjetne detalje, portrete bližnjih kao i svoj autoportret, kojima nastoji zadržati vrijeme dajući mu novu šansu. Posve su drukčijeg ozračja radovi Larryja Sultana i Mikea Mandela iz serije Dokaz, snimljeni potkraj sedamdesetih godina te ponovno otisnuti i odabrani ovom prigodom. Preuzeti su iz dokumenata i arhiva američkih državnih kompanija, znanstvenih i istraživačkih centara te policijskih postaja, svih onih institucija djelovanje kojih preispituju postavljajući ih u izložbeni kontekst. Društvena odgovornost koju iščitavamo na nekima od njih tek je dio mogućih objašnjenja na koja navode neobični, pomalo sablasni prizori. U središnjoj suterenskoj dvorani KW–a postavljen je fotografski esej nazvan Ein–heit (Jed(a)instvo), koji čine 163 fotografije Michaela Schmidta. Opravdano prozvan autorovim remek–djelom, rad je nastajao tijekom četiri godine i u potpunosti je posvećen odrazima i puknućima što ih je prouzročila nasilna podjela Njemačke. Samouki autor i bivši policajac kombinira nađene / preuzete fotografije s onima što ih je sam snimio, pokazujući dijelove nekih dobro poznatih prizora koji u impozantnu nizu postaju tek dijelom priče u kojoj je osobito važan raspored svih njezinih dijelova. Uz uvodnu instalaciju Brucea Naumanna, kockasti prozirni labirint okružen televizijskim zaslonima na kojima su snimci praćeni snažnim zvukovima, koji su u izvornoj postavi zacijelo nagnali nekog štakora da pokuša pronaći izlaz iz te nemoguće pozicije, kao i zastrašujuće silikonske prikaze Thomasa Schüttea koji prijeteći upozoravaju na poziciju pojedinca i stanje kolektivne svijesti, krećemo se među odabranim radovima — dijelovima panorame paranoidnih pozicija kod kojih smrt, bolest, izopačenost i izopćenost tvore umjetničko–agregatna stanja posljednjih tridesetak godina. Postoji li izlaz iz te situacije, odnosno očekivano tumačenje koje bi moglo pripomoći da jedinstven pogled na suvremena umjetnička zbivanja na neki način olakšamo? Definitivan odgovor na to pitanje možda daje rad na samu početku ulice–izložbe, postavljen u prostoru historicističke evangeličke crkve sv. Ivana Krstitelja. U tom višestruko desakraliziranu i uništenu prostoru, koji je ponovno stavljen u funkciju prije tri godine, ispod pročelne lunete nalazi se displej identičan onima što u zračnim lukama i na kolodvorima širom svijeta obavještavaju o dolascima i odlascima. Šuštavo preokretanje pokretnih dijelova navodi posjetitelja da s iščekivanjem potraži željenu informaciju. No, sve su lamele crne, a mi unatoč učestalim promjenama ostajemo stajati na mjestu, trajući u vremenu za koje se čini da ne daje naznake o mogućem izlasku. Taj rad belgijskog autora Krisa Martina sastoji se od predmeta oslobođena njegova izvornog značenja, kod kojeg odsutnost željene informacije upozorava na mnoge aspekte koje su vrlo promišljeno dozirali autori četvrtoga Berlinskog bijenala. Nama gledateljima pružena je šansa, a hoćemo li uspjeti iz iracionalne i tamne atmosfere radova u kojima ne nedostaje opsesija, nasilja, straha i depresije stvoriti platformu te nastaviti promatrati umjetnička zbivanja izvan uobičajenih, često potrošenih modusa, ostaje upitno. Christopher Knowles, nekoć autistično dijete koji se postupno razvio uz pomoć Roberta Wilsona, uspio je da i njegovu elementarnu poeziju danas promatramo zajedno s djelima ostalih odabranih autora. Kao što vidimo, vrata se ne moraju uvijek zatvoriti s treskom.

Sandra Križić Roban