Impresivna Hrvatska misa Borisa Papandopula

Jedan od vrhunaca ovogodišnjeg Festivala sv. Marka bila je izvedba Hrvatske mise Borisa Papandopula 26. travnja u Crkvi sv. Katarine. Reprezentativno vokalno djelo maestrova duhovnog opusa, nastalo 1938, a praizvedeno 1942, lijepo se uklopilo u festivalsku programsku koncepciju sa željom da se dostojno obilježi stota obljetnica rođenja velikog skladatelja. Izvedbu su u nazočnosti brojnih posjetitelja ostvarili izvrsni pjevači uglednog Slovenskog komornog zbora i vokalni solisti Mateja Arnež-Volčanšek, Martina Matić-Borse, Ivo Gmulin i Jože Vidic pod znalačkim vodstvom maestra Vladimira Kranjčevića. Suradnja Slovenskoga komornog zbora i njegova umjetničkog voditelja dr. Mirka Cudermana s Vladimirom Kranjčevićem, s nizom uspješnih i nagrađivanih zajedničkih projekata, okrunjena je još jednim priznanjem, koje je upravo uoči koncerta o kojem je riječ Zbor primio iz ruku predsjednika Stjepana Mesića. Riječ je o Povelji Republike Hrvatske za poseban prinos promicanju hrvatske glazbe. Pri tome poslanju važno mjesto zauzimaju upravo Papandopulove partiture, među kojima i Hrvatska misa, u istom sastavu već izvedena i u Zadru, te studijski snimljena.

Stoga je najnovija zagrebačka izvedba Papandopulove Hrvatske mise ostavila snažan dojam visoko profesionalne, pomno dorađene, zrele i nadahnute interpretacije. Najveće zasluge pri tome pripadaju Slovenskom komornom zboru, koji je savršenim skladom vokalnoga umijeća dominirao u svih šest misnih ulomaka (Gospode pomiluj, Slava, Vjerovanje, Svet, Blagosloven, Jaganjče Božji). Zahtjevne solističke dionice realizirali su vrlo dobro sopranistica Mateja Arnež Volčanšek i tenor Ivo Gamulin te još bolje altistica Martina Matić Borse i bariton Jože Vidic. Maestro Kranjčević tom je remek-djelu sugestivno udahnuo ozračje mističnosti i skrušenosti, s velikim dinamičkim kontrastima i izrazitim dramatskim nabojem.

Barezin Majstorski ciklus

Simfonijski orkestar HRT-a je 27. travnja u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u sklopu svojega Majstorskog ciklusa pod ravnanjem šefa dirigenta Nikše Bareze izveo djela dvojice velikih skladatelja u povodu njihovih obljetnica rođenja dvjesto pedesete Wolfganga Amadeusa Mozarta i stote Dmitrija Dmitrijeviča Šostakoviča. Program je bio vrlo lijepo sastavljen s Mozartovom šarmantnom baletnom glazbom iz opere Idomeneo K. 367 i njegovim rijetko izvođenim Koncertom za dva glasovira i orkestar u Es-duru K. 365 te Šostakovičevom 6. simfonijom u h-molu, op. 54. Solisti večeri bili su braća Anthony i Joseph Paratore, Amerikanci talijanskoga podrijetla, koji kao glasovirski duo uspješno djeluju više od trideset godina, te se u svojem repertoaru širokoga spektra bave i jazzom te suvremenom glazbom. Mozart je pak bio velik izazov i za soliste i pogotovo za naš orkestar, koji tog velikog klasičara osebujna stila nema dovoljno na repertoaru, pa stoga ni u prstima ni u srcu. Solisti se, unatoč profesionalnoj spretnosti i korektnosti, također nisu mogli nametnuti zanimljivijom interpretacijom, pa je duo Paratore zablistao u punom sjaju tek u efektnom virtuoznom dodatku – Varijacijama na Paganinijevu temu Witholda Lutoslawskog. No, drugi dio koncerta sa trostavačnom Šestom simfonijom u h-molu Dmitrija Dmtrijeviča Šostakoviča bio je na visokoj izvedbenoj razini. Maestro Bareza vrlo je sugestivno i s mnogo energije motivirao glazbenike, te je to zanimljivo djelo predstavljeno u najboljem svjetlu. Od potresna opsežnog uvodnog stavka, autorova sjećanja na tragično razdoblje njegova života pod Staljinovim terorom, do bravuroznih i optimističnih brzih stavaka s nadasve efektnim završetkom.

Beč opet u Zagrebu

Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog ugostila je 6. svibnja u sklopu ciklusa Lisinski subotom Bečko koncertno društvo (Wiener konzertverein), službeni komorni orkestar Bečkih simfoničara, koji je ujedno preteča toga slavnog orkestra. Orkestrom su tijekom bogate stogodišnje povijesti ravnali ugledni svjetski dirigenti, a na gostovanju u Zagrebu dirigirao je maestro Ulf Schirmer iz Bremena, cijenjeni simfonijski i operni dirigent u Europi i Sjedinjenim Državama, te profesor na Muzičkoj akademiji u Hamburgu. Na programu je bila praizvedba Preludija, arije i fuge za gudače Mladena Tarbuka, Concerto Carintico per dodici archi, op 86 Gottfrieda von Einema, 1. koncert za glasovir, trublju i gudački orkestar u c-molu, op. 35 Dmitrija Šostakoviča i 29. simfonija u A-duru, KV 201 Wolfganga Amadeusa Mozarta. Posebnu je pozornost izazvalo novo djelo Mladena Tarbuka, koje je 2005. dobilo nagradu Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog na prvom njezinu natječaju za najbolju skladbu hrvatskog autora, s obvezom da je u idućoj godini praizvede gostujući orkestar u ciklusu Lisinski subotom. Gosti su se uistinu potrudili da djelo predstave u najboljem svjetlu. Bila je to odlična izvedba, koja je pregledno i s finim dinamičkim kontrastima, posebice u efektnijem drugom i trećem dijelu, predstavila autorovu »refleksiju o porazu prosvjetiteljske ideje uzdizanja čovječanstva putem umjetnosti«. Središnja točka programa, Prvi glasovirski koncert velikoga Dmitrija Šostakoviča, bila je međutim najatraktivnija i najuspjelija te večeri i publika ju je ispratila ovacijama. Biser koncertantne glazbe u kojem važnu ulogu ima i trublja izveli su izvrsni solisti –temperamentna pijanistica Jasminka Stančul i vrsni trubač Rainer Küblböck uz odličnu pratnju raspoloženoga Bečkog koncertnog društva i maestra Schirmera. Tako je, što je zanimljivo i indikativno, i na ovom koncertu Dmitrij Šostakovič interpretativno bio moćniji i zanimljiviji od Wolfganga Amadeusa Mozarta.

Višnja Požgaj