HIBRIDNOST I EKSKLUZIVITET

Drugarica a la mode

HIBRIDNOST I EKSKLUZIVITET

Vrlo brzo na scenu je došla hibridna drugarica–gospođa. Upravo crveno–ružičasti modeli odjeće predstavljeni na izložbi podsjećaju kako je riječ o ženi koja je ujutro bila drugarica, poslijepodne gospođa koja posjećuje krojački salon, navečer dama odjevena za izlazak

»Moja sestrična otišla je 1954. s Brača u tirkiznoj opravi u Kaliforniju. Otoci su raseljeni, neki novi ljudi došli su na gradske trgove i kuće«, rekao je dizajner i predavač na zagrebačkom Tekstilno–tehnološkom fakultetu Ante Tonči Vladisavić slikovito predočivši sukus svoje izložbe Drugarica aa la mode, projekta u kojem, poigravši se čuvenim satiričkim Hogarthovim Marriagge aa la Mode, razbija sociokulturološki čvrsto kodiranu matricu vremena, problematizira odijevanje i modu u Zagrebu od 1945. do 1960, odnosno donedavnu partizanku, sada drugaricu i udarnicu s radnih akcija, otkriva kao samosvjesnu gospođu, milostivu. U suradnji sa zagrebačkim Muzejom suvremene umjetnosti u Paviljonu 19. zagrebačkoga Velesajma predstavljeno je više od dvjesto fotografija, mnoga izdanja časopisa »Svijet«, citati iz bontona, ilustracije iz frizerskih udžbenika, zanimljivi videozapisi te odjeća što su je pod nazivom Crveno i ružičasto dizajnirali studenti Tekstilno–tehnološkog fakulteta. Autor izložbe Tonči Vladislavić objašnjava kako se u drugarici aa la mode prožeo socijalistički i građanski svjetonazor.

— Tošo Dabac snimio je 9. svibnja 1945. drugaricu na bijelom konju koja, nalik žandaru, dolazi na središnji zagrebački trg, a anegdota kaže i da je jedna, također na konju, ušla u Crkvu svetog Blaža. Drugarica je bila, da tako kažem, novina u prostoru. Posebno me zanimao Zagreb jer ondje i nakon rata imamo gospođu s memorijom, pa drugarica, nakon što osvaja, postupno gubi svoje atribute i postaje drugarica–gospođa. Ponašanje jest kodirano, ali za razliku od Beograda ili Moskve, samo se u Zagrebu moglo dogoditi da u bontonu piše Drugarice, gospođice molim za ples. Oprava Irene Kolesar u filmu Slavica iz 1947. već ima sva obilježja glasovita Diorova New Looka, njegove kolekcije za istu tu godinu. U Zagrebu krojački obrt opstaje, kreatorice Tilda Stepinski i Žuži Jelinek nabavljale su tkanine u magazinima za diplomate ili im je bilo dopušteno putovati, jer drugarice su željele biti u trendu. U časopisu »Svijet« preslikavali su se modeli iz primjerice »Voguea«, ali u krojačkim salonima nisu znali da je riječ o visokoj modi, da toga baš i nema na pariškim ulicama, pa se događalo da smo ovdje, doduše u jeftinijoj inačici, imali i radikalne modne prijevode.

Na koji ste način projekt osmislili s obzirom na promjenu društvene klime od poslijeratnih godina do šezdesetih?

— Obuhvatio sam to razdoblje na način koji bi odgovarao promjenama što su se dogodile u umjetnosti, ali koji nije daleko ni od razvoja društvenih navika i svakodnevice. Do 1948, do Titova ne Staljinu, doista možemo govoriti o vladavini drugarice. Iako, već tada po onoj Karamanovoj teoriji margine dolazi do prelijevanja, drugarica ulaže u svoj izgled, nije ideološki okovana kao u drugim zemljama Istoka. Kada Krleža 1951. na Kongresu književnika u Ljubljani dokida socijalistički realizam, imamo i pojavu Exata 51. Aleksandar Srnec obrađuje naslovnice i stranice »Svijeta«, njegove intervencije gotovo su pandan radu Andyja Warhola. Dakle, vrlo brzo na scenu je došla hibridna drugarica–gospođa. Upravo crveno–ružičasti modeli odjeće pokazani na izložbi podsjećaju kako je riječ o ženi koja je ujutro bila drugarica, poslijepodne gospođa koja posjećuje krojački salon, navečer dama odjevena za izlazak. Konačno, prateći fenomen odijevanja i mode toga razdoblja, nastojali smo dati širu predodžbu o načinu na koji je došlo do suživota tradicionalno gospodskog i novoga drugarskog poimanja zbilje.

Mora da je ipak postojao razlog zbog kojega su čelnici komunističke ideologije blagonaklono gledali na suživot, odnosno sve očigledniju preobrazbu drugarice u gospođu?

— Zagrebačka drugarica često je intelektualka, aktivna društvena radnica, dakle samosvjesna je. Ali mislim da je važno zapaziti drugarski odnos muškarca i žene. Gotovo bismo mogli reći da je zbog toga dobila pravo na rodnu emancipaciju, dakle pravo na privatnost, izbor, riječju sve ono što muškarci imaju po naravi stvari. Drugarica koju na slici vidimo kako stoji uz generala više nije u uniformi, estetizirana je. Prema tomu, njezina uloga u promjeni slike cijeloga društva iznimno je važna.

Ružica Šimunović