FAKTOR dosade

Ukočenim nastupom, jednoličnim glasom i distanciranim odnosom prema natjecateljima, Antonija ostavlja dojam ambiciozne vojne dočasnice svjesne da zbog vlastitih nedostataka nikad neće dočekati priželjkivano unapređenje

Tijekom protekle dvije godine zacijelo ste i sami, poput autora ovih redaka, zaključili da kratica RTL ne označava Radio Televiziju Luxembourg, nego da je riječ o akronimu za Reality Televiziju Luxembourg. Moćan europski medijski koncern, koji je koncesiju nekadašnjega 3. programa HTV-a dobio zahvaljujući obećanjima o visokoprofesi-

onalnom načinu poslovanja i najavama iznimno atraktivna programa, punog nagrađivanih serija i svježih filmskih hitova, sveo se u međuvremenu na beskrajan reality show, u kojem pak bilo kakva realizma nema ni u tragovima. Dok lijepa i grčevito nasmiješena lica Renate, Tatjane, Vanje i inih talking headsa s nerazumijevanjem čitaju vremenske prognoze i najave s blesimetra, reality showovi smjenjuju se kao na tekućoj vrpci, a beskrajna mijenjanja supruga, dizajna interijera skučenih stanova i zanimanja (kapa dolje Robertu Knjazu), ili na brzinu sklepane i teško gledljive navodno zabavne emisije o razlikama među spolovima, prekidaju uglavnom tek jeftine njemačke krimi-serije, peta repriza dogodovština iritantne dadilje Fran Drechser i poneki besmisleni akcić s Dolphom Lundgrenom ili Jean-Claudeom Van Dammeom u glavnoj ulozi.

U nedostatku Big Brothera (koji bi u doglednoj budućnosti, slijedeći dosadašnji trend, kao i zbog nedostatka suvislijih sadržaja, mogao trajati barem šest mjeseci), novi programski adut RTL-a pronađen je u nažalost nezanimljivu, statičnu, neosmišljenu, neuzbudljivu (štoviše dosadnu) i traljavo produciranu Fear Factoru. Program koji se preuzetno i lažno reklamira kao najgledaniji i najstrašniji reality show na svijetu, adrenalinom nabijena zabava koja bi gledatelje morala prikovati za sjedala (duh Moire Orfei i cirkusa Zavatta ipak živi vječno), dolazi nam iz provjerene majstorske radionice nizozemskog Endemola, tvrtke koja nas je već usrećila licencom za spomenuti Big Brother, te koja je Čimbenik straha dosad uspješno izvezla u Ameriku, Englesku, Australiju, Meksiko, Poljsku... Ako u Endemolu i jesu prije šest godina zadovoljno pjevali »Amerika i Engleska bit će zemlja strašiteljska«, u domaćem izdanju Fear Factora gledateljima najviše straha ulijeva potpuna dosada. Svakoga petka navečer, predugih sat i petnaest minuta u udarnom terminu, šestoro odabranih nevoljnika (po tri dečka i cure) predvođenih hinjeno strogom i karikaturalno ozbiljnom Antonijom Blaće, na poligonu u Buenos Airesu i okolici, vješanjem o helikopter, hodanjem po rubu skele, ronjenjem sa zmijama i žvakanjem insekata testiraju svoju odvažnost, tjelesnu spremu i dobar želudac, ali ponajprije čelične živce i izdržljivost mazohista pred malim ekranima koji njihovu torturu imaju volje gledati. Čini se da nesretna Antonija, inače simpatična, spontana i temperamentna cura, ništa nije naučila od Kristijana Potočkog, glumca koji je vođenjem propalog HTV-ova realityja Survivor prošlog proljeća na otoku Mljetu duboko pokopao sve svoje voditeljske ambicije. Slično njemu, ukočenim nastupom, jednoličnim glasom i distanciranim odnosom prema natjecateljima, i Antonija ostavlja dojam ambiciozne vojne dočasnice svjesne da zbog vlastitih nedostataka nikad neće dočekati priželjkivano unapređenje. Premda potpisnik ovih redaka ne razumije ljude koji su zbog injekcije adrenalina i skromne novčane nagrade (šezdeset do osamdeset tisuća kuna) spremni otići na drugi kraj svijeta i ondje ustima razlučivati žohare od rakova, činjenica je da Fear Factor ostvaruje pristojnu gledanost. To je samo još jedan dokaz da bi idealni reklamni slogan najčešće isprazne tuzemne televizijske zabave mogao biti »Mala zemlja za Velikog Brata«.

Josip Grozdanić