Estradizacija teatra

»Kazalište«, gl. ur. Željka Turčinović, br. 23/24, Hrvatski centar ITI–UNESCO, Zagreb, 2005.

Posljednji broj »Kazališta« zaključen je u prosincu 2005, pa se i njegov sadržaj odnosi na proteklu godinu, što je bitno navesti zbog rubrika koje po svojem karakteru slijede aktualna zbivanja, a uz prikaz novih izdanja knjiga takva je ovdje rubrika Premijere, koja u ovom broju predstavlja nešto dulji pogled unatrag — sve do prošlogodišnjih ljetnih mjeseci. Govoreći o aktualnosti, za glavni temat broja uredništvo je izabralo temu koja i nije tako nova, ali na hrvatskim prostorima ima svojstvo neprestane reaktualizacije, uvijek potaknute pokušajem iste osobe da pronađe svoje mjesto na kazališnim daskama. Naime, riječ je o pitanju estradizacije kazališta, koje, iako se neprestano događa na mnogim razinama, u središte interesa dolazi tek kad gospođica Severina Vučković dobije ili dogovara neki novi kazališni angažman. Tom u medijima itekako prisutnom, no nikad dovoljno promišljenom temom odlučilo se nešto ozbiljnije pozabaviti »Kazalište«. Iako temat neće ponuditi konkretnija rješenja — jer se ona ionako mogu dogoditi samo na višim instancama, autori većim dijelom uspijevaju detektirati izvore problema. A oni se, i tu se slažu svi, ne nalaze u pojavljivanju Severine kao Karoline Riječke ili »oblaporno pohotne sviračice Mjesečeve sonate što se do naslova barunice dovukla ravno iz jeftinog Stundenhotela« — koje je samo vrh sante u čijem se podnožju, nešto dublje, a time i skrivenije od pogleda šire javnosti, kriju brojni razlozi porazna stanja u kojem se hrvatsko kazalište našlo nakon dolaska kapitalizma, kojem se nije prilagodilo. Jurica Pavičić spomenute razloge pronalazi u nepostojanju tradicije kapitalističke ekonomije kao i hrvatskoj kulturi koja je oduvijek bila »romantičarski ideološki projekt«, smatrajući da problem ponajprije leži u metodološkoj neraščišćenosti odnosa između komercijalne kulture i javnog financiranja. Podsjetivši da primjera poput Severinina u povijesti kazališta ima mnogo, te da se raspravom o estradi i kazalištu s pozicija za i protiv napušta bit problema, Darko Lukić kao temeljni problem vidi to što nisu ni postavljeni čvrsti i obvezujući zakonski okviri unutar kojih bi bilo jasno što u kazalištu (teatrološki, pravno, stručno i strukovno) jest ili nije moguće, kao što se ni sindikati ne bave ničim bitno vezanim uz zaštitu struke i profesije. Proces estradizacije kazališta usko je povezan s njegovom marginalizacijom, a glavni krivac za društvenu dominaciju estrade, drži Jasen Boko, jesu mediji u kojima se, nakon određenja dobiti kao mjere svega, naglo ukidaju ili smanjuju kulturne rubrike, a glavna vijest više nije premijera, nego tko je došao na nju. U toj se situaciji kazalište, još uređeno prema starim pravilima, ne snalazi, a Boko prema konkretnim primjerima nudi i klasifikaciju pristupa kazališnih intendanata problemu estradnoga trenda. Drugi se tematsko–teorijski blok bavi performansom, kojem bi se dodirna točka s estradizacijom kazališta mogla pronaći u tzv. nekazališnoj publici (dok performans često izlazi iz institucije kazališta među slučajnu publiku, estrada pak na predstave dovodi one koje kazalište kao takvo primarno ne zanima), ali i u tome da su obje pojave vrlo simptomatične za današnje demokratsko društvo. Ipak, performans je prema svojim obilježjima posve suprotan kazališni pol.

U tekstovima Ljiljane Filipović, Ernsta Fischera i Joea Kellehera performans se sagledava s raznih aspekata, primjerice pitanje mogućnosti njegova konkretnog djelovanja u situaciji u kojoj se politički angažirani umjetnici moraju služiti metodologijom i mrežom institucija, no temelj je tih teorijskih radova razmatranje paralele između obrasca performansa i psihoanalize, u kojem autori polaze od Freudova tumačenja melankolije, pojma zazornoga te situacije fort/da. Ostali se prilozi broja bave kazališnim pojedincima. Jasen Boko daje kratak portret mađarskog redatelja Árpáda Schillinga u kojem se osvrće na specifične karakteristike njegova rada, dok je kazališno djelovanje Zlatka Svibena predstavljeno opsežnim razgovorom s umjetnikom. Zanimljiv pogled u povijest hrvatskog glumišta nudi nam Snježana Banović Dolezil, pišući o prvom hrvatskom actor manageru, glumcu Josipu Freudenreichu, čiji su marketinški potezi, unatoč ponekim financijski poraznim rezultatima, u 19. stoljeću uspjeli pobuditi zanimanje za kazalište kao središte društvenog života Hrvatske i u njemu stvoriti zajedništvo pozornice i gledališta. Za kraj svakako treba spomenuti i prvo objavljivanje teksta Kazališna obrubnica Borislava Vujčića, koji na duhovit način piše o svemu što čini kazalište, a oku gledatelja ostaje nedostupno, kao i Španjolski komad, dramski tekst Yasmine Reza u prijevodu Ksenije Jančin.

Ljubica Anđelković