Delikatna ravnoteža

OTKUCAJ KOJI JE MOJE SRCE PRESKOČILO (De battre mon coeur s’est arree té), red. Jacques Audiard, sklad. Alexandre Desplat

Delikatna ravnoteža

Dok su popularna i klasična glazba na jasno suprotstavljenim stranama, Desplatova glazba, jednostavnošću, razlivenošću i harmonijskom statičnošću smanjuje ekscentričnost jednog i povećava profinjenost drugoga glazbenog žanra

Iako je srce Thomasa Seyra otvrdnulo u ritmu suvremenoga popa koji viri iz slušalica njegova discmana (Sport Kantes, Telepopmusic, Block Party, The Kills), redatelj Jacques Audiard glavni lik filma Otkucaj koji je moje srce preskočilo prikazuje i drukčije. To je Thomas koji opčinjeno sluša klasičnu glazbu i koji sanja da će jednom postati koncertni pijanist. Tom je na neki način podvojena ličnost, ali njegova podvojenost nije problem rastrojene psihe, nego problem okoline. Rastrganost između Bacha kojeg uporno vježba i popa koji uporno sluša nije samo umjetnička: to je rastrganost između ljubavi prema mrtvoj majci i živu ocu, to je rastrganost između onoga što jest i onoga što bi mogao biti.

Tako Thomas, tjeran kinetičkom energijom kamere iz ruke, u filmu mudra scenarija i izvrsne glume, balansira na rubu između klasične i popularne glazbe — nevjerojatna sna i ružne zbilje u kojoj je on sitni kriminalac u očevoj službi. Klasična je glazba pokušaj ostvarenja sna, a za to su mu potrebni satovi glasovira s Miao Lin, djevojkom koja ne govori francuski, nego samo vijetnamski, kineski i sasvim malo engleskog. Satove, dakle, vode zvukovi (bez značenja, jer se likovi međusobno ne razumiju) i glazba (Bachova Toccata u e–molu, koja se od grubih pokušaja na kraju ipak pretvara u pravu umjetničku skladbu). No svijet koji Tom razumije svijet je kriminala i popularne glazbe — tu je govor razumljiv (svi likovi govore francuski), a pop podvlači ekscesne situacije. Zato prva pojava klasične glazbe, Haydnove Sonate br. 32, koju na snimci izvodi Thomasova majka, djeluje poput melema. Zaboravljeni san nadohvat je ruke, i Thomas vjeruje da će vježbanjem za audiciju uspjeti promijeniti životni put. No to nije lako, pa se realnost–pop i san–klasika miješaju tvoreći neobičan kontrapunkt. Važno mjesto glazbenih dodira postaju glasovirske snimke: uz snimku majke, tu je snimka sama sebe, kao i filmska snimka Miao Lin koja, daleko vještije od svog studenta, izvodi zadanu kompoziciju. A tu je i dodana snimka — glazba skladatelja Alexandera Desplata, koja poput spužve upija kontraste jednog i drugog glazbenog žanra. Kao i uvijek statičan i naizgled neutralan, Desplat u ovom filmu, možda više nego u bilo kojem drugom (Rođenje, Syriana, Djevojka s bisernom naušnicom), potvrđuje sposobnog pasivno–aktivna sudionika u radnji. Dok su popularna i klasična glazba na jasno suprotstavljenim stranama, Desplatova glazba, jednostavnošću, razlivenošću i harmonijskom statičnošću smanjuje ekscentričnost jednog i povećava profinjenost drugoga glazbenog žanra. U nekim slučajevima dodana glazba ističe trenutak (poziv na audiciju, obiteljska fotografija, pretučeni otac), ali je drugdje ili namjerno nedorečena (uvodna špica nevjerojatno je kratka i pasivna) ili čak suprotna zbivanjima (kada Tom prijeti ruskom mafijašu). No uporno je jednolična. Upravo nemiješanjem u filmske strasti Desplat produbljuje emocionalnost. Dok dva glazbena žanra (popularni i klasični) vitlaju filmom, treći (filmski, Desplatov) stvara delikatnu ravnotežu spajajući potpuno različite aspekte života, glazbi i likova.

Irena Paulus