Vijenac 318

Film

Kino Tuškanac

ĆUDLJIVA TSUGUMI

Ichikawa suptilnim varijacijama motiva klasične glazbe neprestance nježno grli naoko odbojnu junakinju, upozoravajući na skrivenu stranu njezine složene naravi i navještajući njezin mogući velik iskorak

Kino Tuškanac

ĆUDLJIVA TSUGUMI


slika


Ichikawa suptilnim varijacijama motiva klasične glazbe neprestance nježno grli naoko odbojnu junakinju, upozoravajući na skrivenu stranu njezine složene naravi i navještajući njezin mogući velik iskorak


Svjetska filmska velesila iz pedesetih i šezdesetih, Japan, danas gleda u leđa velikim međunarodno afirmiranim kinematografijama s azijskoga kontinenta; dva predstavljanja novijega japanskog filma u Zagrebu — uz uvid u aktualna događanja što nas učvrstiše u uvjerenju da je ta kinematografija još moćna, ali da više nije ono što je nekoć bila — sada zahtijevaju da se u Hrvatskoj organizira cjelovita retrospektiva stvaralaštva snažnih japanskih autorskih ličnosti prošlosti (Jasujiro Ozu, Kenjy Mizoguchi, Akira Kurosawa...)! Čini se da dva filma iz programa u Kinu Tuškanac apostrofiraju (moguće) dominantne žanrovske sklonosti suvremenoga japanskog filma.To su: kriminalistički Kamikaze taxi (1995) Masata Harade i intimistički Tsugumi (1990) Juna Ichikawe. O Haradinu se filmu nema mnogo toga reći: radikalno okrenut protiv patologije kriminala u zemlji, autor — u razgolićivanju zločinačke organizacije širokih razmjera na čijem se čelu nalazi politički visoko pozicionirana ličnost naglašeno sadističkih inklinacija — slijedi američku krimi–formulu o pobunjenu pojedincu (mladi yakuza Tatsuo), koji se, u ravnodušnu društvu, sam mora obračunati s podzemljem. U tom će mu herostratskom naumu pomoći tek taksist podrijetlom iz Perua, koji je, u svojoj zemlji, već imao bliskih susreta s narkomafijom; u skladu s tom činjenicom, Harada američku žanrovsku matricu obogaćuje peruanskim melosom i ugođajem svojstvenim za angažirane latinoameričke filmove iz prošlih vremena. Sto pedeset minuta dug Kamikaze taxi ne uspijeva, forsiranjem britkih nasilničkih scena, parirati brojnim praznim hodovima poprilično trome tvorevine... Zauzvrat, u Tsugumi dobili smo dramaturški svježe zamišljeno djelce koje se propitkuje o naravi ćudljiva, nepredvidljiva pa i zločesta ponašanja osamnaestogodišnjakinje Tsugumi Yamamoto (što živi u provincijskom gradiću nedaleko od Tokija). Tsugumino ekscentrično ponašanje osobito pogađa njezinu blisku prijateljicu Mariju Shirakawa, Maria, odlazeći na studij u veliki grad, ne zaboravlja da se razmažena i boležljiva Tsugumi grčevito bori s nekim svojim unutrašnjim divlje nepopustljivim i nespoznatljivim — cunamijima. Autor se pokazao poprilično odvažnim kada se, obavljajući sam i scenaristički i redateljski dio posla, odrekao narativnosti, priče: 105–minutni film Tsugumi temelji se na autonomnim segmentima tek ovlaš povezanim unutrašnjim Marijinim monolozima — one koja je uvidjela da se Tsugumina snažna gravitacijskoga polja, koliko se god trudila i kamo god pošla, jednostavno ne može osloboditi. To, dakako, vrijedi i za gledatelja u dvorani, koji se, iznenađen, također pita zašto ga mlada junakinja, kako film odmiče, sve više zaokuplja, premda joj redatelj Ichikawa nije podario baš mnogo prostora u filmu. Stoga, koliko dramaturški planska rasutost filma odražava junakinjino nesređeno duševno stanje (uvjerena je da boluje od neke teške bolesti i da će uskoro umrijeti), toliko se i tumačenja bližnjih — rašomonski — razlikuju i umnožavaju. Primjerice, u njezinoj nabusitoj distanciranosti od svijeta roditelji vide tek neposluh nepopravljivo hirovite kćeri: otac će, ne bi li je priveo pameti, nekom zgodom posegnuti i za batinama (što se u suzdržanu japanskom društvu i u obitelji čini samo u osobitim prigodama); Maria će se kolebati između straha da joj je prijateljica zaista teško bolesna i pretpostavke da je Tsugumi jednostavno po naravi takva, nepopravljivo zločesta; njezin će pak znatno stariji ljubavnik ustvrditi da je ta djevojka posebna, da je — Netko.

A gledatelj? Imat će, dakako, razumijevanja za sva, spomenuta i nespomenuta, gledišta, premda će mu se činiti da se po nečemu osobita Tsugumi — uhvaćena žrvnjem tegobna odrastanja — jednostavno guši u dosadnu gradiću. Ichikawa suptilnim varijacijama motiva klasične glazbe neprestance nježno grli naoko odbojnu junakinju, upozoravajući na skrivenu stranu njezine složene naravi i navještajući njezin mogući velik iskorak. Dogodit će se to, filmski efektno, u samu finalu više nego simpatična ostvarenja, baš u trenutku kada je Maria već bila uvjerna da joj javljaju kako njezine prijateljice više nema!


Petar Krelja

Vijenac 318

318 - 11. svibnja 2006. | Arhiva

Klikni za povratak