ALTERNATIVCI U RUŽIČASTOM

ALTERNATIVCI U RUŽIČASTOM

Premda se mjestimice utječe satiri, a katkada daje oduška i karikaturi, pa čak i autoironiji, Tuckerova Transamerika ipak nije onoliko subverzivna koliko se očekuje od njezina žanrovskog atributa i transseksualnih premisa

Udaljenost između istočne i zapadne američke obale dovoljno je velika da se putnicima koji, iz nekoga razloga, nakane putovati sporijim prijevozom od New Yorka u L.A. i natrag, na tom putu može dogoditi svašta. Potencijal toga svašta, otkrio je, uz vestern, najameričkiji žanrovski ciklus, film ceste. Od kraja šezdesetih, kada je lansiran, do njegova revizionističkog razdoblja, kojemu je u 1990–ima krila razmahala službeno proklamirana ideologija političke korektnosti, ciklus je iscrpio gotovo sav zamisliv splet motiva i pratio šarenu galeriju putnika: od macho jahača, buntovnika/ca i prijestupnika, preko osamljenih nesretnika/ca i marginalaca svih boja. Naslijeđeni subžanrovski kod nalaže tim lutalicama da meandrirajući između Atlantika i Pacifika dekonstruiraju američke mitove, a (teorijska) moda da usput raščiste s vlastitim identitetima — rasnim, klasnim, rodnim, spolnim. Ta dva motiva ukrižala su se i u post–revizionističkom road movieju, kakvim bi se mogla nazvati Transamerika, cjelovečernji prvenac Duncana Tuckera, hvaljen zbog svog nezavisnjačkog duha i zahtjevne zadaće glumice Felicity Huffman u ulozi muškarca koji se pretvara da je žena. Transseksualac Stanley, stanovnik losandželeske suburbije u suknjici, odaziva se samo na (žensko) ime Bree i ima problema s vlastitim rodom: do samognušanja dovodi ga muško spolovilo. Sedam dana prije zakazane operacije pred staromodnu damicu s viškom postavlja se posljednji (psihoanalitički) preduvjet za promjenu spola: mora se suočiti s problematičnim ostacima muške prošlosti. Sedamnaestogodišnji sin Toby (Kevin Zegers), za kojega ne želi znati, čeka da ga netko izvuče iz njujorškoga zatvora, kamo je dospio zbog prostitucije. Učinivši što se od njega očekuje, ali u novoj ulozi kršćanske misionarke, Stanley / Bree dobiva suputnika na dugu povratku automobilom u L.A. I raspušteni mladac sklon opijatima hoće na zapad, jer želi postati glumac i pronaći oca. No, njegova mu dobročiniteljka, izigravajući anđela čuvara, ne želi priznati ni da je muško ni da mu je biološki roditelj. Već prvi kadrovi Tuckerove transamerikane, prateći pinky tonirani odjevno–kozmetički ritual u kojem se Bree priprema za posjet psihijatrici, naznačuje humorno–ironijski habitus transseksualizacije (anti)junaka, otporan čak i na inače bolna suočavanja s vlastitim seksualnim krivinama (oca) i odbačenošću (sina) što bi takvoj temi mogli priskrbiti dramatsku dimenziju. No, Tucker očigledno vjeruje da je prošlo vrijeme za dramatiziranje oko tih stvari, pa se radije prepušta neozbiljnim tonovima. Uzajamne laži među suputnicima, u ime umjerenih komičkih efekata, presijecaju se s anegdotalnim susretima s namjernicima koji Bree doživljavaju kao Tobyjevu mamu, ali se ne ustručavaju nešto reći i o svojem odnosu prema transseksualcima. Za film koji se doima light reciklažom transvestitskih i road–priča, u tom je smislu možda najsubverzivniji dijaloški iskorak epizoda s Indijancem. Vozeći ih kamionom prema poprištu klimaksa, malograđanskom raju Stanleyjevih roditelja, Indijanac priča o tome kako su američki domoroci tolerirali transseksualnost. A to se ne bi reklo, kao da kazuje Tucker, za većinsku bijelu populaciju, koju u hipergrotesknom obliku oprimjeruje Stanleyjeva obitelj, šokirana tajnama što ih donose sin i unuk. Premda se mjestimice utječe satiri, a katkada daje oduška i karikaturi, pa čak i autoironiji (primjerice djevojčica u usputnoj zalogajnici prozre Bree kao prerušeno muško), Tuckerova Transamerika ipak nije onoliko subverzivna koliko se očekuje od njezina žanrovskog atributa i transseksualnih premisa. Ona želi nadići sve sukobe, a ponajprije sretno razriješiti Stanleyjevu želju da postane obična američka žena, usput i Tobyjevu da postane glumac (makar i u pornićima) i približi se ocu (makar više nije muško). Paradoksalno, oslobodivši protagonista zatočeništva u neželjenu spolu i prezira u vlastitom domu, doima se ružičastom (pa i konzervativnom), premda istodobno i ružičasto ironičnom.

Diana Nenadić