Želim kulturni procvat Novog Zagreba

Želim kulturni procvat Novog Zagreba

Ideja o smještanju gradu nužnih kulturnih ustanova u nastavku muzeja prema sjeveru upravo je ono što smo željeli. I ne samo to. Uvjerena sam da je to najbolji način urbanoga planiranja na tom zamišljenom nastavku zelene potkove, rješenje koje će dati novu kvalitetu življenja ovom dijelu grada

Kako teku stručne pripreme za otvaranje nove zgrade Muzeja suvremene umjetnosti? Što ste već obavili i što vas još očekuje?

— Kako bismo uopće mogli započeti s pripremama za preseljenje, najvažnije je bilo donijeti odluku o zatvaranju zgrade na Katarinskom trgu za izložbenu djelatnost. Tu odluku nije bilo lako donijeti te sam nastojala odabrati pravi trenutak. Naime, svjesni smo da je izložbeni prostor na Katarinskom trgu kultno zagrebačko mjesto te da se njegovim zatvaranjem za javnost od njega opraštaju svi koji su desetljećima tamo odlazili, a ne samo mi, zaposleni u Muzeju. No, s druge strane, zbog nepostojanja prikladnih prostora za čuvanje i prezentaciju građe, knjižnice i arhiva nakupilo se mnoštvo poslova zaostalih iz proteklih godina, koje treba hitno obaviti prije useljenja u novu zgradu kako bismo tamo mogli funkcionirati u skladu s našim željama i planovima. To konkretno znači da ovih mjeseci fotografiramo svu građu: digitalno za potrebe dokumentacije te na dijapozitive za buduće publikacije muzeja, katalog fundusa i katalog stalnoga postava; restauratorica i muzejski tehničari pregledavaju, čiste, prepakiravaju i restauriraju svaku pojedinu umjetninu. Nadam se da ćemo tijekom godine zaposliti još jednoga restauratora. Knjižnicu smo preselili u veći prostor te je u tijeku stručna kataloška obrada. Namjeravamo se umrežiti u sustav knjižnica i otvoriti knjižnicu za širu javnost. Imamo vrlo bogat dokumentacijski arhiv o suvremenoj umjetnosti, a posebno je zanimljiv arhiv Novih tendencija, koji najčešće zanima naše korisnike. U tijeku je stručna obrada, a uskoro ćemo započeti i sa skeniranjem građe kako bi i arhiv bio dostupniji što širem krugu stručnjaka. Ti poslovi nisu vidljivi široj javnosti te usporedno s tim radimo i na promociji nove zgrade u zemlji i inozemstvu. Sudjelovali smo na sajmovima za muzeje i suvremenu umjetnost u Kölnu i Beču, a u lipnju organiziramo skup direktora muzeja suvremene umjetnosti. U Zagreb će doći dvadesetak direktora iz cijele Europe te ćemo imati prigodu pokazati im novi muzej, a cilj je i razgovarati o mogućnostima međumuzejske suradnje. Za jesen planiramo petominutno predstavljanje muzeja u školama i još štošta.

Kakav program pripremate za otvaranje muzeja?

— Program za pamćenje! S vatrometom! Vjerujem da prvi novoizgrađeni muzej u Zagrebu nakon više od sto dvadeset godina i najveći ikada izgrađen muzej u Hrvatskoj zaslužuje sjajno otvaranje. Nastojat ću da program bude raznolik i zanimljiv što širem krugu publike. Ako radovi na uređenju zgrade budu završeni na vrijeme, planiramo tjedan, dva prije svečanog otvaranja organizirati programe za djecu, jer znam da neki stanovnici Novog Zagreba već jedva čekaju da otvorimo muzej, te započeti s programima u polivalentnoj dvorani u suradnji s drugim ustanovama i umjetničkim skupinama. Svečano otvaranje uključivat će otvaranje stalnoga postava i popratnih izložbi, performanse i glazbenoscenski program u svim dijelovima zgrade do kasno u noć.

Što će biti u stalnom postavu muzeja, koliki će mu dio muzeja biti posvećen i po kojim će načelima biti sastavljen?

— Stalni postav bit će izložen na tri tisuće i petsto četvornih metara na drugom i trećem katu muzeja, a prezentirat ćemo četiristotinjak radova. Postav će obuhvatiti razdoblje od 1922, od prve apstraktne slike Josipa Seissela, do danas, odnosno do najnovijih radova koje ćemo otkupiti u ove dvije godine. Mišljenja sam da stalni postav kao središnja i najvažnija izložba koju neki muzej prezentira mora biti teorijski i povijesno–umjetnički utemeljen, iscrpan, ali ne i odveć ekstenzivan. Postav će dati realnu sliku onoga što je Muzej promovirao i sakupljao u pedeset godina, ali ćemo nastojati i ispuniti određene praznine. Također je važno da postav bude čitljiv publici te ćemo svako kronološko–tematsko poglavlje započeti sa sažetim tekstovima. U svakoj izložbenoj dvorani bit će posjetiteljima dostupne i opširnije informacije o pojedinim djelima i umjetnicima.

Možete li nam izložiti temeljne odrednice vašeg programa za izložbe u muzeju u prvih nekoliko godina?

— Temeljne odrednice našega programa u novoj zgradi sukladne su obilježjima programa svake slične muzejsko–galerijske ustanove, a to znači da ćemo organizirati retrospektivne izložbe hrvatskih i stranih umjetnika, tematsko–problemske izložbe te ćemo i dalje u skladu s našim poslanjem predstavljati nove projekte koji znače vrsne i nove pomake u suvremenoj umjetnosti. No, vratila bih se na tren na prvi dio mog odgovora na ovo pitanje. Naglašavam da je program sukladan ostalim muzejima jer upravo takve projekte muzej proteklih godina nije mogao u potpunosti realizirati. Nizale su se manje izložbe koje su trajale tri tjedna, uz njih je bio tiskan katalog, ali ne i ostale publikacije, organizirana je pedagoška djelatnost u manjem opsegu, a za promidžbu i marketing gotovo nikada nije bilo novca. Izložbe u novoj zgradi morale bi dobiti na kvaliteti, trajati najmanje dva mjeseca te biti popraćene nizom predstavljanja javnosti, pedagoških i marketinških aktivnosti. Posjet Gilberta & Georgea i njihova spremnost na suradnju potvrdili su moja očekivanja i pokazali nam da ćemo imati velikih mogućnosti i za međunarodnu suradnju te smatram da moramo biti ambiciozni u planiranju projekata.

Koje sve popratne sadržaje predviđate u prostoru muzeja?

— U prizemlju muzeja nalazi se edukativni odjel, polivalentna dvorana, muzejski dućan, čitaonica, internetski kafić i restoran. Velika terasa omeđena meandrom omogućava niz događanja, kao i vrlo atraktivan, monumentalan prostor na sjevernoj strani zgrade. Imat ćemo i prostor za klub prijatelja muzeja.

Kako surađujete s Hrvatskom radiotelevizijom u smislu prikazivanja dokumentaraca o hrvatskim suvremenim umjetnicima u muzeju?

— Kao prvo željela bih reći da mi je jako drago da je gospodin Galić kao ravnatelj HRT–a prihvatio moju inicijativu za snimanje dokumentarnog filma o izgradnji zgrade te njihove kamere prate sve faze od prvoga dana, odnosno postavljanja temeljnog kamena. Budući da ćemo u novoj zgradi imati polivalentnu dvoranu s dvjesto pedest mjesta i s opremom za prikazivanje svih vrsta projekcija, a da s druge strane Televizija u arhivima čuva pravo blago — emisije i filmove o izložbama, portrete umjetnika te nizove emisija posvećenih likovnoj kulturi započeli smo s pripremama programa koji će se zvati Iz arhiva HTV–a, a koji će se u određenim vremenskim razmacima događati u muzeju. Taj program trebao bi u prvom redu pratiti umjetnike i događanja vezana uz stalni postav i izložbe koje se u tom trenutku mogu vidjeti kod nas, ali vjerujem da bi zbog iznimno zanimljive građe bilo dobro organizirati i tematske večeri.

Kako namjeravate predstaviti hrvatski film u sklopu muzeja?

— Već dugi niz godina filmovi su građa koju sakupljaju muzeji suvremene umjetnosti te i naš muzej posjeduje manju zbirku uglavnom eksperimentalnih filmova. No, mogućnosti za dalje širenje naše sakupljačke politike sigurno postoje kao i mogućnosti suradnje s ustanovama i pojedincima kojima je bavljenje filmom glavna djelatnost. Mislim pritom i na Zagreb film, koji čuva sjajna djela naših umjetnika, na Kinoteku i Hrvatski filmski savez. Upravo sam započela s osmišljavanjem tog dijela programa, jer vjerujem da u ovom dijelu grada postoji interes i za tu vrst umjetnosti. Za početak planirala sam suradnju s onim svjetskim muzejima koji imaju fantastične zbirke filmova i s kojima smo već surađivali na drugim projektima, te ćemo predstavljati njihove fondove u tjednu Muzeja moderne umjetnosti u New Yorku (MOMA), tjednu Centra Georges Pompidou…

U najbližem susjedstvu novoga MSU niče multipleks. Do sada su sva kina u Novom Zagrebu propala. Što mislite, zašto? Žele li sami stanovnici Novoga Zagreba izaći iz njega kad su kulturni sadržaji u pitanju?

— Odlazak u kino u nekom tradicionalnom smislu riječi znači izlazak u grad, u društvo, među ljude (samo najzaluđeniji ljubitelji filmske umjetnosti ne misle tako!) te gledajući s te strane doista je privlačnije otići u grad u kino, usput nešto popiti i pojesti, pogledati izloge, susresti prijatelje. Dosadašnja kina u Novom Zagrebu nisu stvorila oko sebe takvu ugodnu atmosferu, možda je to jedan od razloga što su propala. Osim toga propala su i kina u središtu grada, a došli su multipleksi! Multipleks koji se gradi u Novom Zagrebu kao i svi gradski multipleksi nudi osmišljenu paket–ponudu te ne vjerujem da se priča s kinima može ponoviti.

Očekujete li promjenu u tom smislu, osobito u smislu zajedničkoga privlačenja publike u muzej i kino?

— Baš sam neki dan vidjela reklamu na televiziji u kojoj jedan multipleks nudi u svom programu uz ulaznicu za kino i posjet muzejima. To je stvarno najbolji način suradnje. I mi i taj budući multipleks otvaramo posve novo kulturno odredište i sigurno je da ćemo morati utrošiti jako mnogo truda kako bismo privukli publiku i, što je još teže, kako bismo stvorili naviku posjećivanja naših događanja.

Što mislite o zamisli da se u blizini novoga MSU sagradi zgrada glazbenoga kazališta, bilo za potrebe Komedije ili HNK u Zagrebu?

– Od prvoga dana kad smo sjeli za stol, stručnjaci muzeja i arhitekt Franić i ja, i otkad smo analizirali raspored prostorija i položaj zgrade, razmišljali smo što će doći u naše susjedstvo sa sjeverne strane. Naime, muzej omogućava zadržavanje posjetitelja i u prizemlju i na terasi te imamo vidikovac na krovu s lijepim pogledom prema Sljemenu te nam je stalo da se posjetitelji ugodno osjećaju. Uvijek sam govorila da bi jedna stambena zgrada s rubljem izvješenim na balkonima potpuno uništila našu ideju. Stoga, kad je god bilo prilike, govorila sam o tome predstavnicima gradske uprave. Ideja o smještanju gradu nužnih kulturnih ustanova u nastavku muzeja prema sjeveru upravo je ono što smo željeli. I ne samo to. Uvjerena sam da je to najbolji način urbanoga planiranja na tom zamišljenom nastavku zelene potkove, rješenje koje će dati novu kvalitetu življenja ovom dijelu grada.

Zamisao da novi MSU bude u Novom Zagrebu dao je još davno pokojni Vjenceslav Richter. U čemu je njezina važnost?

— Projektom Savlja, oživljavanja i inkorporiranja obale Save u gradsko tkivo, arhitekt Richter vizionarski je planirao niz infrastrukturnih zahvata na potezu od sjevera do Mosta slobode, koji bi omogućili spajanje starog i novog dijela grada. Upravo tu negdje gdje je on označio geometrijsko središte grada mi gradimo muzej. Njegove ideje o vodenom prometu koji bi povezivao Podsused sa Zagrebom te slike koje je on zamišljao s posađenim drvećem pod čijim bi se krošnjama plovilo doista su romantične i šteta je što vjerojatno nikada neće biti realizirane. Richter je već tada ukazivao na nedovoljnu definiranost toga prostora i potrebu stvaranja nove kvalitete življenja uvođenjem različitih sadržaja.

Smatrate li da je lokacija novoga MSU dobro prometno povezana ili bi joj možda pomogla neka tramvajska linija koja bi je najkraćim putem povezala s NSK–om, Lisinskim i Glavnim kolodvorom, kao i pješačka staza i most na toj osovini, u nastavku Lenucijeve potkove?

— Po mom je mišljenju nova lokacija dobro povezana, ali svjesna sam da postoji jako mnogo potencijalnih posjetitelja muzeja koji su drukčijega mišljenja i kojima se nova zgrada čini jako daleko! Razgovarala sam jednom prigodom s gospodinom Zmajevićem o mogućnosti uvođenja neke shuttle–linije barem u prvoj godini rada muzeja, kako bismo svladali tu po meni više psihološku negoli objektivnu barijeru. Tramvaj preko mosta bio bi idealno rješenje. Jako je dobro da se planira pješački most koji će povezati Trnje i Bundek i na taj način stvoriti ugodnu šetnicu prema muzeju.

Hoće li u novom muzeju biti mjesta i za kazališnu umjetnost?

— Da. Dvorana će biti opremljena i za manje kazališne i plesne predstave suvremenog izričaja.

Koliko daleko treba ići u očuvanju autentičnog izgleda nekih zgrada, poput nebodera na Jelačićevu trgu? Može li se desiti da se i tzv. limenke proglase zaštićenim objektima?

— Zaštita spomenika kulture ne odnosi se samo na jako stare građevine nego i na baštinu suvremenog doba. Stoga je, kao i svaki stariji spomenik (ako je dakako riječ o spomeniku, a ne nekoj nekvalitetnoj i nevažnoj gradnji) treba nastojati sačuvati u što izvornijem obliku. Neboder iz 1959. trojice arhitekata bio je ocjenjivan kao posvemašnji promašaj, ali arhitekt Andrija Mutnjaković smješta ga u povijest hrvatske arhitekture jer je na njemu prvi put primijenjeno moderno shvaćanje fasade kao opne od stakla i aluminija. Ne znam što točno namjeravaju kolege iz Zavoda postići u obnovi pročelja, no to je vrlo dobar primjer za struku koja i u ovakvim osjetljivim trenucima mora ne samo tražiti nego i naći rješenje. Drago mi je da ste me to pitali, jer ja sam od dolaska u muzej nastojala što prije zaposliti restauratora, što se nekima činilo nepotrebnim. Što treba restaurirati u muzeju suvremene umjetnosti?! No oni koji bolje poznaju problematiku znaju da je mnogo puta teže prići restauraciji djela suvremene umjetnosti negoli starih majstora koji su radili prema ustaljenim recepturama i kanonima. Suvremeni umjetnici vrlo često eksperimentiraju s materijalom i tehnikama, koriste se neobičnim postupcima i kombinacijama materijala, a iza svog rada ne ostavljaju pisane recepture na osnovi kojih bi se mogao rekonstruirati njihov postupak. Slični su problemi i u zaštiti i obnovi suvremenog arhitektonskog nasljeđa. Što se tiče limenki, doista ne znam da li postoji neki argument za njihovo očuvanje.

Koliko je restauracija važna za suvremenu umjetnost? Možete li nam navesti neke primjere?

— Važno je da restauratori na vrijeme, za života umjetnika, komuniciraju s njima, bilježe njihove postupke i konzultiraju ih pri restauraciji i o svemu vode iscrpnu dokumentaciju zbog budućeg čuvanja i eventualnih problema koji bi mogli nastati. Upravo smo za potrebe izložbe u Ingolstadtu izvadili jedan objekt Vladimira Bonačića iz 1969. i našli se pred problemom. Objekt se sastoji od niza žarulja, od kojih svaka sa stražnje strane ima osigurač. Budući da se takvi osigurači više u nas ne proizvode niti prodaju postavlja se pitanje kako taj izvrstan rad ponovno staviti u funkciju bez narušavanja njegove izvornosti.

Kako bi Manhattan izgledao da se su se štitile sve stare zgrade i kako to funkcionira u Sjedinjenim Državama, gdje je vlasništvo svetinja?

— U Sjedinjenim Državama nema sveopće važećeg zakona o zaštiti spomenika. Kao što vi kažete, vlasništvo je svetinja i svatko može na svojoj parceli graditi i rušiti što želi. Rijetke su zaštićene gradske cjeline poput centra Chicaga ili Francuske četvrti u New Orleansu. Češće se štite pojedini objekti — memorijali povijesnih ličnosti ili mjesta događaja. Možda Manhattana ne bilo, ali moramo razmišljati o tome što će biti za, primjerice, sto godina. Neće li tada biti potrebe da se zaštiti Manhattan kakav danas poznajemo?

Kako vidite budućnost zgrade Paromlina?

— Očito je da u gradu Zagrebu još postoje velike potrebe za otvaranjem novih poslovnih i hotelskih sadržaja upravo na lokacijama u središtu grada te je stoga Paromlin vrlo atraktivan. Bilo bi najbolje kada bi taj prostor udomio i dio kulturnih sadržaja. Recimo nama još uvijek nedostaju privatne galerije koje promoviraju suvremenu umjetnost, zatim je tu mnoštvo umjetničkih inicijativa i skupina koje traže svoje prostore.

Kakva će biti sudbina starih zgrada MSU, zna li se čemu će ih vlasnici namijeniti?

— Zgrada na Katarinskom trgu bit će vraćena obitelji Kulmer i o njezinoj budućoj namjeni ne mogu čak ni nagađati. Prostor u Habdelićevoj ulici u gradskom je vlasništvu, a moj je prijedlog da se u njemu konačno izloži zbirka Benka Horvata, donacija gradu iz pedesetih godina.

Što sadrži zbirka Benka Horvata i koje je njezino značenje za suvremenu umjetnost?

— Zbirka je heterogenoga karaktera i sadrži šesto predmeta, od arheološke građe preko grafika i slika 17, 18. i 19. stoljeća do pokućstva. Zbirka je važna kao jedna od prvih donacija Zagrebu, važna je jer se na nju nadovezalo osnivanje Gradske galerije suvremene umjetnosti, ali nema nikakve izravne veze s ostalim našim zbirkama.

Kako vidite konceptualno razgraničenje MSU s Modernom galerijom?

— Dok Moderna galerija s jedne strane sakuplja djela hrvatske umjetnosti od 19. stoljeća do danas, MSU sakuplja radove od 1950. godine. Zatim, pri prikupljanju djela suvremene umjetnosti Moderna se usredotočuje isključivo na djela hrvatskih umjetnika, dok je naša zbirka od početka zamišljena i kao međunarodna.

Koliko je katalogizirana hrvatska suvremena umjetnost?

— Nažalost nedovoljno. No to nije samo slučaj sa suvremenom umjetnosti, nego i s cijelom našom likovnom baštinom. Ne znam da je za ijednoga našeg umjetnika napravljen cataloge raissonné, dakle, popis njegova cjeloživotnog opusa, što bi trebala biti osnova svakoga povijesnoumjetničkoga proučavanja.

Koliko ste zadovoljni časopisima o likovnoj umjetnosti?

— Mogla bih reći da imamo dosta dobro pokriveno područje. »Kontura« obiluje informacijama, »Život umjetnosti« posljednjih se godina specijalizirao za suvremenu umjetnost, vaše su novine dosta aktualne... Šteta je što naši umjetnici i hrvatska likovna scena nisu više zastupljeni u stranim specijaliziranim časopisima, koje čita relevantna publika.

Kako ocjenjujete praćenje likovne umjetnosti na Hrvatskoj televiziji?

— Odlične su mi vijesti iz kulture, a glavni prigovor programu kulture odnosi se na termine emitiranja. Emisije su tako kasno da ih mnogi ne gledaju jedino iz tog razloga.

Na kraju, možete li se osvrnuti na hrvatsku suvremenu likovnu scenu danas?

— Hrvatska je likovna scena vrlo živa i zanimljiva i ponekad mi se čini kako Muzej nije dovoljno aktualan u praćenju svih umjetnika i događaja. Dobro je da se sve više intenzivira izložbena djelatnost i javljaju nova imena u drugim gradovima i regijama, Varaždinu, Bjelovaru, Splitu, Dubrovniku, Slavoniji i Istri, a ne samo Zagrebu. Ono što nedostaje jest tržište suvremene umjetnosti. A scena može napredovati i jačati samo ako usporedno postoje i snažne ustanove poput muzeja, ali i galeristi i kolekcionari. Odlično je za umjetnike što su naše i strane tvrtke počele s natječajima za projekte i za otkupe.

Razgovarao Zlatko Vidačković

Životopis:

Snježana Pintarić ravnateljica je Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu od 1998. Diplomirala je povijest umjetnosti i njemački jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1983, a na istom fakultetu stekla je 1993. titulu magistra iz područja humanističkih i društvenih znanosti. U razdoblju 1985–1990. radila je kao vanjska suradnica istraživačica Instituta za povijest umjetnosti u Zagrebu. Od 1983. do 1991. radila je kao kustosica, a od 1991. do 1993. kao ravnateljica Galerije Antuna Augustinčića u Klanjcu. Bila je stručna savjetnica za muzeje i zaštitu spomenika u Gradskom uredu za kulturu Grada Zagreba od 1993. do 1998. Težište stručnoga rada Snježane Pintarić u posljednjih nekoliko godina, osim kustoskih projekata, jest uspostavljanje organizacijskih i financijskih preduvjeta za izgradnju nove zgrade Muzeja suvremene umjetnosti. Snježana Pintarić bila je 1998–2003. članica Hrvatskoga muzejskog vijeća, članica je Kulturnog vijeća za međunarodnu suradnju i europske integracije pri Ministarstvu kulture RH i zamjenica predsjednika hrvatskog komiteta ICOM-a.