Zavođenje zrelošću

Zavođenje zrelošću

Marina Šur Puhlovski, Antipojmovnik, Stajer Graf, Zagreb, 2005.

Uzevši dva autoričina pojma, zavođenje i zrelost, kao moguću misaonu sintezu cjelokupnog Antipojmovnika, pokušala sam približiti se autoričinu načinu razmišljanja, njezinoj težnji da zrelošću svoga duha osmisli neke bitne osobitosti odabranih pojmova, da nam razumljivim jezikom predoči njihov sadržaj i opseg. No, izraz zavođenje u ovom kontekstu oslobođen je banalnosti koja se pod tim pojmom podrazumijeva proširujući se nekim odlikama što se nalaze u sintagmi znati svidjeti se. Iako to nije bila autoričina namjera, ona nam unutarnjim, oduhovljenim hodom, razboritim traženjem značenja i protuznačenja otkriva neke druge dimenzije, svjesna činjenice da mnogi traženi odgovori izmiču i da će ih netko drugi pronaći ondje, gdje ih ona nije vidjela. No, pitanja su postavljena. Iz marna udaranja kamena o kamen skočila je iskra koju će duhovnost drugih razaslati drugima, a »onda je sav cilj postignut i za tog drugog i za mene«, s pravom ističe autorica u tekstu Umjesto predgovora. Osebujni Antipojmovnik Marine Šur Puhlovski donosi na 217 stranica oko 150 antipojmova složenih abecednim redom. Zaljubljenici u knjigu, željni pravih riječi i razumljivih odgovora na neka pitanja koja čine život, pronaći će u svojevrsnoj antologiji protupojmova niz razboritih i mudrih odgovora, nesvakidašnji brevijar o svakodnevici, od zapisničke proze (napisane u razdoblju od 1977. do 1992. i od 1987. do 1989) do aforističkih, sažetih domišljaja. Tako u aforizmu pod naslovom Želja čitamo: »Snaga želje nikada ne računa s ravnodušnošću koja nastupa s njezinim ostvarenjem.« Kontrapunkt između ostvarene žudnje i ravnodušnosti koja se nakon svega javlja nije se mogao izreći sažetije ni otvorenije. I da citiram nekoliko odličnih filozofsko–pjesničkih promišljanja o životu: »Apsurd života je da živimo i radimo kao da vječnosti ima, iako se ne zna da li je ima... Život se, dakle, isplati, već zato jer se promišlja, te je djelo dobitak života, ne vječnosti... Beznačajnost je — tako — smrt života, jer on je tada još samo nešto mehaničko; živo — ali u službi neživog.« To je, dakle, ta osrednjost, kad »nema više stvaranja«, neznatnost koja se utapa u sivilu neduhovnosti te vegetira oplođena materijalnim dobrima koja ne mogu nadoknaditi važnost kreativnog života. No, to je apsurd s kojim živimo, reći će autorica, mudro pomirena sa zbiljom. I za kraj razmišljanja o ovoj knjizi, koja je pojam za sebe, malo dobrodošla i blagotvorna feminizma da podigne adrenalin muškom dijelu čitateljstva: pravi esejistički medaljon o ženi: »Žena nije dobrodošla ako govori iz svoga duhovnoga, a ne iz spolnog života, čak je više dobrodošla ako govori iz razuma (kič i hibridna literatura) nego iz duha, jer kad progovori iz svoje osobnosti, onda je treba priznati kao ljudsko biće, dati joj na raspolaganje cijelu duhovnu građevinu svijeta koju je muški duh rezervirao za sebe i u kojem zapravo uopće ne voli uljeze!«

Ljerka Car Matutinović