VJEČNOST JE BOŽJI ZABORAV

VJEČNOST JE BOŽJI ZABORAV

Mario Suško, Eternity on Hold, Turtle Point Press, New York, 2005.

Ima u posljednjem nizu knjiga Marija Suška nešto od strategije Šeherezade: suočena sa smrću, priča izmišlja uvijek nove varijante ili, bolje, otkriva uvijek nove zalihe života u sjećanju. Davno prije sarajevske tragedije kritičar Kasim Prohić ustanovio je u Suška neku »arheologiju pamćenja«, koja se danas pokrenula da bi zamijenila nestajanje života. Tako nova Suškova zbirka Vječnost na čekanju, pod izgovorom prilagodbe novom životu, zasniva svoju vremenost na još dubljem ukorjenjivanju u (imaginarnu) prošlost. Uvodna pjesma Život opisuje upravo romanesknim potankostima smrt autorove none prije pola stoljeća, da bi se opis zaključio njegovom sablažnjivom erotskom reakcijom. Narativnost je karakteristična za niz pjesama u slijedu koji postupno izlaže temu smrti kao kamenčiće mozaika za total sarajevskog totentanza — »kad zrelost / svoje plodove izgladni« (Sve). U nizanju pojedinosti fabule najbolje dolaze do izražaja za kasnoga Suška tako znakoviti vremeplovni rezovi, prebacivanje iz Drugoga svjetskog rata u opsadu Sarajeva, recimo u pjesmi Miris. Doživljaj vječnosti Suško će formulirati svojevrsnom teorijom relativnosti vremena. Vječnost, to je kada nema kraja trenutku užasa i kada se više ne zna što je prije, a što poslije, a smrt je sve što opkoljuje trenutak vječnosti:

najkraći od kratkih časaka:

vječnost: kad se pitamo

što je to što hoćemo pamtiti

il zaboraviti, trčimo li

od smrti il k smrti: još jedanput:

u stupici bombardirane sobe,

pokušavam shvatiti čuje li netko

prvo prasak i potom spoznaje

kako je pogođen ili se to zbiva

obrnutim slijedom: i koliko je to važno:

(Preuređenje)

Još je Anđelko Novaković ustanovio u povodu Suškove knjige Physika Meta (1989) kako »fragmentiranost Suškova pjeva i skladanja nije puka posljedica brzopotezne jezične geste (…) nego ozbiljne i nadahnute povijesne de–konstrukcije jezika kao sredstva i neomeđena prostora stihovanja, otkud i uvijek nova značenja zadano uslojena stiha trajno naviru«. Analitika jezika otkriva se u Suškovim posljednjim knjigama kao egzorcizam, pismom protustraha i protuvječnosti:

Ta analitika produžuje se u dekonstrukciju vlastite biografije, njezinim proširivanjem i odgađanjem s pomoću virtualnih inačica, kao što se to događa u edipovskoj fantazmagoriji iz pjesme Strah ili u noćnoj mori Rotacije. Potrebom neprestana izgovaranja traume, gdje se tragedija može ponoviti jedino kao farsa, pjesnik sebe definira kao tragična klauna: »sve je u meni mrtvo / osim mojeg nijemog bijesa. / oči, nekoć smioni akrobati, / sad su klaunovi što gledateljstvo / u smijeh tjeraju / kad god štrcnu destilirane suze« (Bijes). Tako žrtva silom prilika stječe novi identitet putem parodičnoga preokrenutog identiteta svojih mučitelja: »… i mene više nama, prisiljen ponovno / graditi se kako ne prepoznajem svoje mučitelje / koji sad sjede u građanskim odijelima…« Suškova poetika traume govori o trajnom stanju u kojem subjekt živi, o lošoj utjehi vremena koje odmičući istodobno još dublje uranja subjekt u traumatičan doživljaj. Zato u ovoj zbirci pjesnik uopće ne govori o životu poslije, koji se urušio u bolnu cjelinu koja više nije ni prije ni poslije. U muci razorne lucidnosti Suškovo pismo otkriva nove slojeve traumatske kronike ne dopuštajući autoru da izmakne vječnom stanju svjedoka.

I lived,

perhaps too long,

with the verbs of the un-

world:

unbar every door

unhouse every living thing

unbuild every house

unpeople the valley

unarm the children if necessary

unnerve them to the point of madness

undo every evidence

unbind the dead only

Živio sam,

možda predugo

s glagolima ne-

svijeta:

razvali svaka vrata

raskući sve živo

razgradi svaku kuću

raseli dolinu

razoružaj djecu ako treba

raspameti ih dok ne polude

razčini svaku očevidnost

razveži samo mrtve

(The un-worlds, prev. Z. M.)