Vijenac 317

Film

OKO (Jian gui), red. Oxide i Danny Pang

VIDLJIVE TAJNE

Oko nije ništa drugo nego rafinirana stilska vježba, u kojoj će nemogućnost orijentacije zbog nedovoljne izoštrenosti vidnog polja eksplodirati u grčevitu teroru kratkih zvučnih šokova i sablasnih šaputanja

OKO (Jian gui), red. Oxide i Danny Pang

VIDLJIVE TAJNE


slika


Oko nije ništa drugo nego rafinirana stilska vježba, u kojoj će nemogućnost orijentacije zbog nedovoljne izoštrenosti vidnog polja eksplodirati u grčevitu teroru kratkih zvučnih šokova i sablasnih šaputanja


Još od legendarnoga Bunm uelova Andaluzijskog psa, pokretne slike nisu mogle ostati ravnodušne na vizualizaciju jezivijih detalja ozljede oka. No, premda su kritičari često naglašavali da je okularna trilogija braće blizanaca Dannyja i Oxidea Panga, zaokružena lani u ponešto vedrijem tonu s Okom 10, neka vrsta stilizirane reciklaže Šestog čula, njihova je retorika mnogo bliža konceptu ghost story istočnoazijskoga horora, koji je zaživio u rukopisu Ann Hui (šifra: Visible Secret) i Chena Kuo–foua (šifra: Double Vision / U krugu smrti). Kako sam već naveo u minieseju Vidljive tajne taoizma objavljenu u zbirci Govor tijela, očita je podudarnost i u izvornim naslovima obaju filmova. A sada im se u oftalmološkim izletima pridružuju i braća Pang. Oni se, dakle, koriste pogledom u kontekstu vidljivog i nevidljivog prostim okom, koji može uočiti samo osoba kojoj je rožnica transplantirana ili ima dvostruki vid (dvije zjenice u jednom oku). No, braća Pang dobro znadu da je transplantacijski horor bio i ostao jedan od najtrešerskijih izdanaka tog žanra i rijetko je izlazio iz palpovskih gabarita B–horora. Sjetimo se transplantirane ruke u Ruci, mozga u Brainwaves i glave u The Thing With Two Heads. A da bismo se vratili u njegovu ljepšu prošlost, trebamo se prepustiti čarobnim gotičkim ritualima suludog kirurga Petera Lorrea u Ludoj ljubavi. Zato Oxidu i Dannyju nije važno kako stvari funkcioniraju, nego kako one izgledaju, uloživši sve svoje adute na kompoziciju kadra, montažu i posthermanovske partiture Orange Musica koje bazde na Psycho. No, dok prvi dio filma plijeni frenetičnom atmosferom nelagode, pogotovu u impresivnijim trenucima u kojima je Mun obavijena fluorescentnom izmaglicom hodnika koja priziva duhove Fullerova Shock Corridora, drugi dio slabiji je i mekši, kad pogled postane instrument istrage, a njegova junakinja završi u tajlandskom selu u lovu na donatora rožnice. Zato Oko nije ništa drugo nego rafinirana stilska vježba, u kojoj će nemogućnost orijentacije zbog nedovoljne izoštrenosti vidnog polja eksplodirati u grčevitu teroru kratkih zvučnih šokova i sablasnih šaputanja, koji postaju jedina spona sa zbiljom. Već je kraj filma navijestio neizbježni nastavak, koji su braća Pang snimila nakon promašene adaptacije Garlandova Tesseracta. A da bi nam se dogodilo Oko 10, nismo morali otrpjeti prethodnih devet nastavaka, premda se taj finalni treći dio sveo tek na egzotično ulagivanje konzumentima mladenačke strave, stasalih na Vrisku, čiji su decibeli doprli čak do Bangkoka.


Dragan Rubeša

Vijenac 317

317 - 27. travnja 2006. | Arhiva

Klikni za povratak