Utopija s onu stranu zakona

Utopija s onu stranu zakona

McKenzie Wark, Hakerski manifest, prev. Tomislav Medak, Multimedijalni institut, Zagreb, 2006.

»Informacija želi biti slobodna, a posvuda je u okovima« — tako glasi paradigmatski moto Hakerskog manifesta američkog teoretičara McKenzieja Warka, knjige koja nastoji manifestirati hakerska ishodišta, ciljeve i interese. Za razliku od nekih drugih knjiga srodne tematike, Warkovo ostvarenje na mnogo snažniji i artikuliraniji način propituje značenje hakerske ideologije. Ponajprije, ona nije jeftin anarhistički pamflet u kojem se nekritički slavi kreativnost informatičkih geekova ili deskriptivna sociološka studija o snazi i utjecaju informatičke klase, nego kriptomarksistički manifest neobične teorijske dubine i socijalne osviještenosti, koji u osnovi nema mnogo veze s konkretnim hakiranjem ili praktičnim savjetima za usavršavanje informatičkih vještina. Za autora hakiranje označava proizvodnju apstrakcije i mogućnosti; snaga te proizvodne transformacije nalazi se upravo u stvaranju novog i drukčijeg svijeta s onu stranu reproduktivne nužnosti. Warkov je stil i sadržaj od početka deklarativno marksistički: u knjizi se na klasičan način propituju temeljna pitanja vlasništva, društvenih klasa i historijskoga determinizma, a knjiga je, umjesto klasičnom paginacijom, označena paragrafima, kao što i dolikuje manifestu. Argumentacija je ukratko ova: u današnjem svijetu pojmovi vlasništva i materijalne proizvodnje kao što ih definira klasični kapitalizam nemaju nikakvu važnost, nego su u prvom planu informacija i intelektualno vlasništvo kao novi izvor moći i dominacije. Hakiranje je subverzivna djelatnost jer se zasniva na mogućnosti nenadzirana stvaranja: vladajuća klasa uvijek nastoji upravljati inovacijom pa se hakerska klasa time uspostavlja kao tradicionalni klasni neprijatelj jer se bori protiv komodificirane eksploatacije i institucije intelektualnoga vlasništva. Stvarajući nove oblike vlasništva i vlasničkih odnosa, hakeri izmiču sustavu kontrole i ustoličuju posve nov koncept slobodnoga znanja i učenja te slobodne razmjene podataka, smatrajući kako je autorsko pravo umjetni monopol. Ukoliko informacija u današnjem svijetu doista ima onakvu vrijednost koju su nekad imali materijalni resursi, jasno je da upravljanje informacijama znači i upravljanje društvom. Međutim, kako to višekratno ističe Wark, njezina je narav dvojaka: ona je istodobno materijalna i nematerijalna; podložna vlasništvu, ali i slobodna od njega; u biti nezavisna, ali uvijek ograničena materijalnim nositeljem. Razvoj informacije kao vlasništva novi je stadij kapitalizma i označava rađanje potpuno nove klase vektoralista, onih koji nadziru vektore duž kojih se apstrahira informacija: izvor moći više nisu proizvodni kapaciteti, jer moć sada proizlazi iz monopoliziranja intelektualnoga vlasništva (autorska prava, patenti...). Vektoralistička klasa radi na proizvodnji žudnje pretvarajući subjekte u poslušne potrošače i ljudsko stado koje je lako nadzirati: nije čudno što je marketing trenutno najpropulzivnija poslovna grana i što se nalazi u središtu poslovanja svake ozbiljnije firme. Osim što postavlja pitanje vlasništva na drukčiji način od klasične socijalističke teorije, Wark u srodnu duhu preispituje i model znanja i obrazovanja kao jedan od ključnih resursa za oblikovanje klasne moći i disciplinarnog režima. Za njega je obrazovanje ropstvo i razlikuje se od znanja koje se stječe nezavisnim edukacijskim modelima odnosno slobodnim učenjem ili razmjenom podataka (mreže peer to peer i sl.) ustrojenim na vodoravnom konceptu, za razliku od okomitog modela, u središtu kojega su sveučilišta kao disciplinarne ustanove proizvodnje znanja prema strogim ideološkim pravilima. Poput klasičnoga marksizma u kojem se navodi da povijest uvijek proizvode institucije vladajućih klasa, tako je i s današnjim znanjem i informacijom kao vlasništvom i robom. Umjesto kapitala kao osnove vlasništva, na djelu je informacija kao vlasništvo koja uvjetuje i potiče nove oblike klasne borbe o kojima piše Wark. »Istinsko carstvo slobode počinje s onu stranu nužnosti«, poznata je Marxova maksima koju Wark primjenjuje na hakere kao klasu koja se uspijeva oduprijeti ideološkim mehanizmima koji disciplinarnim režimom moći žele prisvojiti sve oblike intelektualnoga vlasništva. S jedne su strane skupa autorska prava i golemi kapitalistički mehanizam, s druge darovna ekonomija i slobodni softver; s jedne se strane nalazi klasni interes koji teži zagospodariti svim materijalnim nositeljima nematerijalne informacije, s druge je model znanja zasnovan na dijeljenju i razmjenjivanju umjesto na kupovanju i prodavanju. Kad je o žudnji riječ, Wark opravdano smatra kako su i liberalna ekonomska teorija oskudnosti objekta i psihoanalitička teorija žudnje kao subjektivnoga nedostatka u osnovi jedna te ista teorija koja služi klasnom interesu jer odvraća pozornost od proizvodnje slobodnog subjektiviteta — ona je puko sredstvo kojim se subjekti regrutiraju za proizvodnju objekata, a objekti predstavljaju kao ono što nedostaje žudnji. Smisao ovog manifesta nalazi se upravo u tome: autor koristeći se klasičnom marksističkom lektirom nastoji prevladati začarani krug kapitalističke proizvodnje žudnje i strukture moći u koju je ona upletena. Postavi li se na tom tragu jednostavno pitanje — gdje leže interesi hakerske klase u globalizacijskim procesima — odgovor je jednoznačan: gdje drugdje doli u »slobodnom izražavanju vektora komunikacije, kulture i znanja diljem svijeta«. Nepravda se ne reprezentira samo kao materijalna nejednakost, nego i kao nedostupnost informacija, preciznije rečeno, izostanak njihova slobodna kruženja. Država je, kao i stoljećima prije, i dalje instrument legitimacije prisvajanja vlasništva, no ono je sada zasnovano na klasnoj politici znanja koje proizvodi znanstvene discipline i stvara žudnju koja se kanalizira u želju za priznanjem. Pitanje intelektualnoga napretka u osnovi pripada u klasnu problematiku i Wark ovdje ne može biti veći marksist nego što jest. Hakerski manifest iznenađujuće je poticajna knjiga koja vrlo točno i osviješteno artikulira klasni interes suvremenih proletera, klase hakera kao umjetnika mogućega, čije je područje proizvodnja konkretne apstrakcije u čemu i leži, smatra Wark, njihova subverzivnost i revolucionarni potencijal. Dakako, kao što ni Marx proletarijatom ne smatra isključivo radnike u tvornicama, tako ni Wark hakerima ne naziva samo informatičare pa u tom smislu ovu klasu treba promatrati ponešto šire i općenitije nego što to naslov knjige sugerira. Možda je donekle moguće govoriti o hakerima kao potencijalnom mnoštvu, barem na onaj način na koji taj pojam definiraju Hardt i Negri. Manifest je lucidna primjena Marxovih teza u doba globalizacije odnosno digitalnog i intelektualnog vlasništva i u tom žanru besprijekorno funkcionira. Njegova vrijednost nalazi se upravo u konceptualnoj inovaciji, u radikalnosti vizije i revolucionarnom entuzijazmu koji je — upravo stoga što je toliko rijedak u svijetu u kojem živimo — utoliko dragocjeniji.

Tonči Valentić