Umijeće prepleta

Umijeće prepleta

Naglasak je izložbe na recentnom opusu kolažiranja, koji nas korak po korak uvodi u gradivnu performativnost i slojevitu materičnost papira različite teksture, gramature i svjetline

Samostalna izložba Jagode Buić obuhvaća kompleksni medijalni ciklus — kolaža nastalih 2003–2006. te manjim dijelom tapiserija i objekata iz sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća. Radovi u tekstilu predstavljeni su kao reminiscencije na internacionalno prepoznatu izgradnju. »Njezino pionirstvo u uvođenju trodimenzionalne (1966) i perforirane (1967) tapiserije znači dijalog sa zidom i prostorom, ne poniznost nego davanje i uzimanje« (Zoran Kržišnik, iz monografije Jagode Buić, 1988). Naglasak je izložbe na recentnom opusu kolažiranja, koji nas korak po korak uvodi u gradivnu performativnost i slojevitu materičnost papira različite teksture, gramature i svjetline. Spojene, adirane i superponirane u dopadljive kompozicije koje izbočenim katovima, izvijenim i izbačenim rubovima, geometričnim i mekim savijanjima teže skulpturalnoj — prostornoj aktivaciji, sintezi haptičkog i vizualnog opažaja. Očigledna lakoća oblikovanja, iskustvo vizualne dinamike i ritmičke artikulacije, dodatno je označena izmjenom tamnog, crvenkastog i bjeličastog kolorita, grafijskog i lineranog premreženja te aplikacijskog razigravanja. Naslovni ritam niti — listovi, unutar organičkih konotacija, izražava prvenstvo medija i tehnike, korelaciju forme i strukture, ujedno artikulirajući posvetu modernističkoj praksi (Hommage aa Morandi, 2006), zaodjevena u aranžmane reljefnih kolaža koji istražuju formu, te kompozicijsku razvedenost. Nakon izložbe Bojana Šumonje, virtuozna slikara postmodernog i neobaroknog ugođaja, riječka Umjetnička agencija Kopart nastavlja predstavljanja hrvatskoga mainstreama nezastupljenog na riječkom području. Izložba poznate hrvatske autorice, afirmirane scenografkinje i kostimografkinje, privukla je brojnu publiku, zainteresirala struku, medije, gradsku upravu. Zahtjevan postav riješen je zgusnutim nizom radova većih formata, izražajno nabijenim zidnim oplošjem što stišava razvedenost i plastičnost radova. Specifični svjetlosni i granularni prepleti apstrahiranih uzoraka ostvareni u papiru, izražajni su u efektu dizajniranja predodžbi, likovnih te doživljajnih, pronesenih ženskim/ženstvenim senzibilitetom (Ritam II, Stablo, Geisha, Macbethovo srce...). Ostvarena imaginacijska zona sabiranja koncentracije eskapistički podsjeća na tišinu, vrijeme neodmjereno satom. Specifično umijeće re/dizajniranja, klasično, poetski skladno, dopušta visoku asocijativnost: »...moćni znakovi, naglašeni ritmički sklopovi i odmjerene strukture komplementarnih čestica, povremenih folklornih sugestija, no neosporno arhetipskih konotacija« (Tonko Maroević, predgovor kataloga). Opuštajući promatrača u odmjerenim ugođajnim dojmovima i neopterećenu estetskom užitku.

Ksenija Orelj