Stručnost u kolopletu

Stručnost u kolopletu

Hrvoje Turković, Film: zabava, žanr, stil, Hrvatski filmski savez, Zagreb, 2005.

Nedavno se u i inače prometnu dijelu hrvatskog internetskog prostora povela rasprava o popisu literature koju bi trebao konzumirati svaki potencijalni (ali i postojeći) filmski kritičar. Pored nezaobilazne Osnove teorije filma Ante Peterlića od domaćih se autora naveo samo još jedan: Hrvoje Turković. Lakonski zaključiti kako je riječ o neinformiranosti sudionika rasprave bilo bi pogrešno jer u području filmske teorije na domaćoj sceni vlada posvemašnja pustoš. Svaka nova knjiga tako postaje sastavni dio informativne i introspektivne teorijske oaze, a naslov Film: zabava, žanr, stil posljednji je u nizu prinosa kritičara i teoretičara Hrvoja Turkovića. Knjiga Film: zabava, žanr, stil podijeljena je u tri cjeline, upravo kako naslov sugerira. Turković je u razmatranje uzeo, pored općeg stava o filmu kao zabavnoj vrsti, ponajviše rabljene pojmove svakog kritičarskog, ali i uopće filmskoanalitičnog diskursa — žanr i stil. Odrednice su to koje se često rabe i koje se u dobroj mjeri uzimaju zdravo za gotovo ili, kako bi Turković rekao: neraščišćeno se podrazumijevaju. Ipak, misliti kako se autor utekao golim definicijama ne bi moglo biti dalje od stvarnog stanja stvari. Napisao je (točnije sastavio od već objavljivanih tekstova) knjigu koja nas vodi u njegova posve osobna refleksivna poniranja u problematiku, i koja je stoga bjelodan primjer spoja teorijskog i filozofskog. Ipak, njegov pothvat (na raspolaganju je četiristotinjak stranica) nije zapao u solipsizam jer osnovno mu je oruđe očigledna stručnost, koja se iščitava u brojnim referencijalnim putokazima u uglavnom svjetske teorijske prinose. U skladu sa svim izrečenim jasno je da u knjizi Film: zabava, žanr, stil ne treba tražiti brza rješenja ni odgovore na nabasale nedoumice. Djelo je to koje zahtijeva predanu pozornost čitatelja, ali koncipirano tako da mu se može pristupiti fragmentarno. Kompilirani radovi uistinu čine jasno definiranu, kohezivnu cjelinu, no oni funkcioniraju i autonomno, istrgnuti iz konteksta. Nehermetičnost potencijalno vrlo hermetična naslova uvelike je zasluga osobnog spisateljskog stila Hrvoja Turkovića, no tomu ćemo se još vratiti. Vrijeme je naime za isticanje najvažnijega dijela knjige. U posljednjoj, trećoj cjelini nazvanoj Stil i stilske promjene Turković poseže pored teorijskog definiranja i filozofskog raščlanjivanja i za povijesnim kontekstualiziranjem. Kroz opuse istaknutih filmskih autora (Branko Bauer, Branko Belan, Jean–Luc Godard, Ante Babaja i George Lucas) Hrvoje Turković raščlanjuje i na primjeru njihovih filmova objašnjava razvoj i osnovna obilježja stilskih odrednica unutar kojih su djelovali; u dobroj ih mjeri i definirali. Iako bi se posezanje za sintagmom praktične značajke moglo opisati kao nezgrapno, svejedno je nužno. S aspekta stilskog određivanja neraščišćeno se podrazumijevanje već poslovično susreće u svakodnevnim člancima o tekućoj filmskoj produkciji. Pitanje stila traži slojevitije sagledavanje no što je to za dnevne potrebe uobičajeno, a Turkovićeva knjiga tomu iznimno pomaže. Filmska klasika, modernizam i postmodernizam ovdje pronalaze svoje definicije, ali i genezu. Prisjetimo li se problema obrazovanja potencijalnoga filmskog kritičara s početka ovog teksta, dolazimo do prepoznavanja najvažnije praktične značajke knjige Film: zabava, žanr, stil. Razmatranjem problematike stila došli smo i do obećanoga; do stila pisanja Hrvoja Turkovića. Da je Film: zabava, žanr, stil kojim slučajem napisao neki drugi autor, razina njegove hermetičnosti bila bi u dobroj mjeri veća no što je ovdje slučaj. Razlog je tomu osoban, osebujan način izričaja Hrvoja Turkovića, koji se s lakoćom paralelno koristi anegdotalnim izrazima poput istamburati i stručnim sintagmama poput unutarstilske konzistentnosti. Konačan je proizvod stručno suveren, ali i stilski simpatičan naslov — a simpatija je često dvosjekli mač. Ona se određuje osobnim stavovima čitatelja i lako može posve otići u afirmativne ili negativne sfere. Bilo kako bilo, stručnost i u tom kolopletu ostaje neupitna. Naposljetku to i jest najvažnije.

Hrvoje Pukšec