Stope u snijegu

Stope u snijegu

Hrvoje Jurić, O nastajanju i nestajanju, AGM, 2005.

Hrvoje Jurić dobitnik je Goranova proljeća za mlade pjesnike 1997, a tada je objavljena njegova knjiga pjesama Nominativ. Prije toga, u rodnom Bihaću, objavljene su mu dvije mladenačke zbirke pjesama. Nedavno je pak u izdanju AGM–a objavljena njegova nova zbirka pjesama O nastajanju i nestajanju. U uredničkoj bilješci piše kako je riječ o poetskim crticama, o refleksivnosti koja uspijeva apstraktno učiniti konkretnim, odnosno povezati svakodnevno s filozofskim. No mogli bismo dodati kako je riječ o tome da pjesnik, koji je ujedno filozof, želi neopterećeno pisati o vlastitom jastvu, o subjektivnosti. Prva pjesma u zbirci je Japajakanje u kojoj zapravo naglašava kako se ne mora više stidjeti jastva, spominje i onoga tko je zaslužan za uvođenje pozicije mislećeg subjekta u filozofiji (riječ je, jasno, o Decartesu), pa zatim nabraja sve mogućnosti tog ja. Poznati lingvist Benveniste, pišući o subjektivnosti u govoru, govori o sposobnosti govornika da sebe postavi kao subjekt, a to je moguće samo putem jastva — subjekt prisvaja jezik označavajaući sebe kao ja koje se svaki put može odnositi na nekog drugog. Tada, ako postavimo sebe kao ja, određujemo i sebe i druge i stvaramo odnose. Naime, subjekt upućuje na sebe sama kao na ja u svojoj besjedi, pa to ja postavlja drugo lice kojem kaže ti. Zato na kraju već spomenute pjesme stoji upravo ta relacija »možemo napokon nesputano japajakati, ja i ti«. Budući da je Jurić filozof, on unosi u pjesništvo ontološka i metafizička pitanja, želi spojiti priču o duši i tjelesnom, postići zajedništvo, kako ga naziva, šanka i ekumenu tijesnoga kreveta, povezati razgovor o smislu sa zadovoljstvom nakon dobra ručka. A misao je o kojoj želi govoriti slaba. To nije pjesnička metaforika, nego čest izraz koji se veže uz postmoderno mišljenje, uz rasap metanaracija. A takvu misao pjesnik afirmira na razne načine — npr. metafizička priča urušava se koncentracijom na marginalni detalj. Kad piše o Heideggerovu Sein und Zeitu, umjesto da govori o bitku, on se radije zadržava na tipfelerima dajući slučajnoj grešci mnogo veće značenje. Ponegdje i spominje hajdegerijanske izraze, primjerice nebitak, a treba podsjetiti kako studenti na početku studija filozofije najčešće žele oponašati upravo pismo tog slavnog filozofa. Zanimaju ga i riječi slučajno poredane jedna iza druge u rječniku i traga za njihovom kauzalnošću. U pjesmi posvećenoj Danijelu Dragojeviću autor pokušava proniknuti u njegov umjetnički postupak ne bi li tako osvijestio vlastiti — a zapravo riječ je o nasumičnu biranju riječi, o aleatoričnosti koju naziva kaosom. Ponekad se taj kaos pretvara u vibriranje raznih riječi koje umaraju, pa se čini da je poništenje, ništa jedino rješenje. Osim što neke pjesme posvećuje pjesnicima (Severu, već spomenutom Dragojeviću), u nekima i piše o pjesnicima, kako ih on doživljava. U jednoj pjesmi ocrtava tako pjesnika u šetnji, izvan zadimljene krčme. U pjesmi mrtvi kut pjesnik dobiva oznake čudovišnosti jer nije cjelovito biće — on je »polučovjek, polupriča«. A u njegovu poetsku žarištu su riječi, pa ga možemo donekle povezati s pitanjašima, koji su se bavili upravo riječima. Traganjem za onom pravom riječi. Pjesnik svjesno hiperbolizira značenja riječi, naoko nevažne misli ne ostaju zaboravljene, nego dobivaju veću važnost, performativnu, pokretačku, one, kako ih metaforički prikazuje, reevoluiraju. Riječi sve zahvaćaju, tek ponešto, uzdah na primjer, može im izmaknuti. Ponekad u traganju za opsegom riječi autor stvara silogizme, pa pjesme postaju apstraktne — u njima je protežnost misli povezana s dedukcijom — kao u pjesmi too late, too night (jednočinka). Riječi ne može zamijeniti slikama baš zbog njihove općenitosti — one se uvijek ponavljaju, kao to ja koje se uvijek odnosi na nekoga drugoga. Upravo zbog ponovljivosti možemo unijeti vlastitu svježinu. Ponekad pak u lirskog subjekta riječi ne govore dovoljno same za sebe, a on odbija priznati išta osim njihove eufoničnosti, kao u pjesmi Afazija. A kad poetizira sam glas, uza nj ne veže samo zvučnost, nego uvodi ideologičnost — jer umjesto da se koristimo glasom kako bismo jasno izrekli svoje mišljenje, mi šutimo, ušutkujemo sebe i glas nam zapravo samo zato i služi. Kao i pjesnik Ivica Prtenjača, Hrvoje Jurić govori o razdoblju nakon slavlja, karnevala, kad život se pretvara u »beskonačnu korizmu«, kad su nekadašnji vrhunci već »pretvoreni u blato«. Riječ je o osjećaju da se sve već dogodilo, pa mu jedino preostaje čačkanje, tj. historiografija, obdukcija prošloga. Čak ni povratak zemlji, kopanje po njezinim slojevima, ne nudi osjećaj pronalaženja novog. No, ipak, njegov se život ne pretvara u život većine ljudi o kojima piše u pjesmi jednog sunčanog dana (...mrzovolja) — ondje, naime, opisuje ljude koji nemaju svojega mišljenja, koji su ravnodušni i prepuni mržnje. Ponekad je pjesniku nemoguće doći do spoznatljivosti, a neprevodivost katkad pokušava objasniti jednadžbama, kao u pjesmi never more. Na kraju, on zapravo priznaje da ne poznaje sebe, te da želi spoznati sama sebe putem misli i nedovršenih skica. Kad piše o osobnom identitetu, njegov lirski junak otkriva svoju čudovišnost, koja se odnosi na nevezivanje uz živa bića. On je izmješten iz društvenog života, promatra sebe kao beživotnu masu, dovodi se u stanje kad tek pokušava dokučiti tko je. Kad tematizira tjelesnost, on se bavi i (ne)razmjerom tijela i bolesti. Kada pak govori o životu i smrti, smatra da je dobro priznati postojanje smrti već u životu, otkriva da smrt uvijek donosi ponovno rađanje i taj se proces ne prekida (pjesma ili umirem ili se ponovno rađam). Rodnost lirskog subjekta nije odrediva — otkriva u sebi i ženskost i muškost, a riječ je zapravo o dvostrukosti koja nudi moć izbora, ali i osjećaj sigurnosti koji izmiče. Pritom pjesnika zanima i postojanje, bivanje i to postojanje koje se podrazumijeva kao preduvjet za dalje razmišljanje i koje u njemu pobuđuje potrebu da upravo taj pojam promišlja do kraja. No ne zanima ga ono što tvori osobnost ili pak klasično poimanje identiteta koje bi težilo fiksiranosti i kontinuitetu koji zapravo čini osobu. Jer pjesnik naglašava kako zapravo ništa nije sigurno — ono što je nastalo može i nestati. To krhko ja nije nimalo snažnije od snijega i ima istu vjerojatnost da opstane. A budući da »sve se već dogodilo« kako ističe u pjesmi kad baš me je briga, poezija postaje »otkrivanje historije tih mekih praznina«, i to prije nego što »nestanemo snijeg ili ja« (pjesma stope u snijegu).

Darija Žilić