Vijenac 317

Kazalište

Gradsko kazalište Trešnja: Michael Ramloese, Mama kao priča, red. Terese Valada–Viars

Smješnije roditeljima nego djeci

U želji da neprirodnu obiteljsku situaciju učini što prihvatljivijom, redateljica je odustala od bilo kakva sukoba unutar same predstave, čak i onoliko dobroćudna koliko to ciljana publika navodno može podnijeti

Gradsko kazalište Trešnja: Michael Ramloese, Mama kao priča, red. Terese Valada–Viars

Smješnije roditeljima nego djeci


slika


U želji da neprirodnu obiteljsku situaciju učini što prihvatljivijom, redateljica je odustala od bilo kakva sukoba unutar same predstave, čak i onoliko dobroćudna koliko to ciljana publika navodno može podnijeti


Domaća kazališta obično ne vole svjež zrak, i to je činjenica kojoj čak ni novi kazališni zakon ne može pomoći, kakav god bio. Zato je pohvalna odluka Gradskoga kazališta Trešnja da za svoju produkciju teksta danskog autora, i redatelja, Michaela Ramloesea Mama kao priča angažira gošću iz Sjedinjenih Država, njujoršku redateljicu Teresu Valada–Viars. S obzirom da su i autor i redateljica profilirani i uspješni u dječjem kazalištu, sa svojih strana rampe, iako je Ramloese i redatelj, kombinacija je najavljivala i punokrvnu realizaciju, dakle kvalitetnu predstavu i puno gledalište. S druge strane, obećavao je i sam izbor teksta koji u središte stavlja obitelj s jednim roditeljem, što i nije toliko čudno, ali ako je taj roditelj upravo otac, onda već postaje zanimljivije. Produkcijski pogon kazališta iskoristio je i taj segment, te je kao najavu predstave organizirao čak i stručni skup o samohranim roditeljima te o utjecaju takve obiteljske situacije na djecu, čime je izišlo iz primarne kazališne uloge na socijalno svjesno tlo, što je ponovno hrabra odluka o čijoj se učinkovitosti možda može dvojiti, ali ne i o inicijativi kao pokazivanju dobre volje za skretanjem pozornosti na sveprisutan društveni problem u porastu. No, kad se nakon predstave sve zbroji, čini se da je riječ o jalovu trudu. U želji da neprirodnu obiteljsku situaciju, iako bi se o prirodnosti raznih obiteljskih situacija s pozlatom uobičajenosti također moglo raspravljati, učini što prihvatljivijom, redateljica je odustala od bilo kakva sukoba unutar same predstave, čak i onoliko dobroćudna koliko to ciljana publika navodno može podnijeti. Ukratko, kad otac sinu poželi igrati mamu zato što mu laže da je s njom u kontaktu i da će se ona kad-tad vratiti, on ne rješava ništa, nego tek pokazuje koliko mu je do sina stalo. Bilo kakav problem tu nestaje u komici transvestitstva, koja je ipak, zahvaljujući Saši Anočiću, smješnija roditeljima nego djeci. Za zaista problemsku dječju predstavu, to je ipak premalo.


Igor Ružić

Vijenac 317

317 - 27. travnja 2006. | Arhiva

Klikni za povratak