SKLAD SVJETLA I TAME

SKLAD SVJETLA I TAME

WGC ponovno je pokazao da je kvalitetu i raznovrsnost materijala te energiju kojom ga odašilje teško nadmašiti i da u potpunosti zaslužuje vjernu publiku

Ako se nekoga uspoređuje s velikanima poput Johnnyja Casha, Leonarda Cohena, Nicka Cavea i Townesa van Zandta te skupinom Tindersticks, a pritom naglašava glazbeni integritet i jedinstvenost, jasno je da je riječ o glazbenoj pojavi iz prve lige svjetske kantautorske scene. A upravo to bostonska skupina Willard Grant Conspiracy, odnosno njezin lider Robert Fisher, i jest. U četvrtom pojavljivanju pred zagrebačkom publikom, koja se u sastav zaljubila još za prva susreta, kada su nastupili kao predgrupa Walkaboutsa, WGC pokazali su da se nastavljaju razvijati te da je Fisher neosporno jedan od najvažnijih autora americane ili indie/post-folk-rocka, već kako tko želi nazvati glazbu koju skupina izvodi. Kako je u tom segmentu konkurencija iznimno jaka, a standardi visoki, riječ je ujedno i o jednoj od vodećih autorskih ličnosti popularne glazbe uopće. Nastup kojim je sastav predstavio svoj novi, nedavno objavljeni, šesti po redu, album Let It Roll, pomalo neočekivano, otvorile su stare Evening Mass i No Such Thing As Clean te The Trials of Harrison Hayes i The Ghost of the Girl In the Well s prethodnog albuma. Intenzivne i tipično tamno obojene storytelling-pjesme bile su dobra priprema za trio novih skladbi, Skeleton, Breach i Crush, koji je donio žešći zvuk što dominira novim albumom. Kontrast su bili mirni folk Distant Shore, country-balada Lady of the Snowline, sjajni melodiozni pop Flying Low (suradnja Fishera sa Steveom Wynnom) te favorit River in the Pines. Sve je kulminiralo naslovnom skladbom novog albuma, epskom anti-ratnom izjavom, koje su intenzitet i brutalnost ježili kožu. U peteročlanom Fisherovu pratećem sastavu briljirali su svi — ritam-sekcija Erik Van Loo — Thomas King te Simon Alpin na gitari, a posebno Yuko Murata na klavijaturama i sjajni violinist Josh Hillman. Sastav se ponovno predstavio iznimno karakterističnim zvukom, čiji je Fisherov snažan i pun bariton jedan od glavnih elemenata, a jednako prepoznatljivi bili su i instrumentacija i aranžmani. Glasnije, rokerskije skladbe, unutar kojih se intenzitet prelamao ne kao posljedica glazbene strukture, nego logikom stihova, smjenjivale su mirnije, čija se finoća i ekspresivnost temeljila na izravnosti, a ne zamagljenoj kontemplativnosti. Fischerovo duhovito vođenje koncerta oslobodilo je nastup prevelike pretencioznosti, nešto što se lako može dogoditi sastavu čiji repertoar obiluje temama smrti, patnje i jada. Jedna od tajni čarolije WGC oduvijek je bio fini sklad svjetla i tame, primjerice kombinacija vedrih melodija i teških stihova, neobična amalgama koji uvijek ostavlja dosta prostora za interpretaciju slušatelja i njegov prinos doživljaju.Zanimljivo je bilo vidjeti lakoću s kojom je sastav postizao razinu emocija što je uzrokovala predivnu tišinu u publici. WGC ponovno je pokazao da je kvalitetu i raznovrsnost materijala te energiju kojom ga odašilje teško nadmašiti i da u potpunosti zaslužuje vjernu publiku.

Velimir Cindrić