Satir i Žužika

Satir i Žužika

Obično kad što grčevito tražim, toga nema pa nema. Nađem to kasnije, kad više ne tražim. No već i samo traženje obdari me tolikim zanimljivostima da se na njima vrijedi zaustaviti. Tako mi je nedavno (iz drugoga reda knjiga, dakle onih daleko od očiju, ali i dalje negdje pri srcu) pao u ruke zbornik o Matiji Antunu Relkoviću (čak sam ga i lektorirala). Valjda zato što sam se nedavno vozila Slavonijom, a tada se uvijek sjetim početka Relkovićeva Satira. Pročitala sam još jednom taj početak, pa imajući na umu razinu znanja današnjih učenika, upitala sam se razumiju li ne samo učenici nego i studenti kroatistike (dakle, budući profesori) Relkovićev tekst. Znam da je prije toga trebalo postaviti jedno drugo pitanje: čita li još itko u Hrvatskoj tekstove starije hrvatske književnosti. Evo nekih objašnjenja bar za one koji (još) čitaju. Satir počinje ovako:

Slavonijo, zemljo plemenita,

vele ti si lipo uzorita,

nakićena zelenim gorama,

obaljana četirim vodama.

Na priliku zemaljskoga raja

rike teku sa četiri kraja:

od istoka Dunaj voda pliva,

od zapada studena Ilova,

od ponoći Drava voda miče,

kod Almaša u Dunaj utiče,

a od podne Sava voda teče

i u Dunaj o Biograd češe.

Glagolski pridjev trpni obaljana u današnjim izdanjima zna pisati i pogrešno, što samo pokazuje da je riječ već slabo poznata. U korijenu se skriva obala, koja prvotno znači zid, bedem, ogradu, plot. Početak kopna uz more, rijeku, potok, jezero u nekim se slavenskim jezicima kaže brijeg (odatle npr. lokalitet Obrežje i sl., rus. béreg – s neizostavnom opjevanom Katjušom – češ. břeh). Ie. baza *bherg’h- znači dizati se, pa je brijeg nešto izdignuto (njem. Berg, gora, brijeg, a dalje i Burg, utvrđen grad, gradina). Ograde i zidovi prave se svaljivanjem kamenja i zemlje; dakle od gl. obvaliti, obvaljivati dobivamo obaliti, obaljivati, odakle više nije teško izvesti gl. pridjev trpni obaljan. Slavonija je, znači, okružena, omeđena četirima vodama. I dok se istok i zapad kao strane svijeta dobro razumiju (a vojniku Relkoviću opraštamo i kadšto škripavu rimu: pliva – Ilova), što pak znači da se Drava miče od ponoći, a Sava teče od podne? Što rade te rijeke prije ponoći, odnosno prije podneva? U pomoć priskače latinski (što ga neuki naš puk drži »mrtvim« i nepotrebnim jezikom, poput, recimo, tatarskoga, pa zašto onda njime još gnjaviti hrvatske učenike): meridies znači doduše podne, ali i jug, južna strana svijeta, meridijan je podnevnik, meridiana je sunčani sat, meridiare znači plandovati, počivati o podne (»po obidu ubit oko«), a meridiatio podnevni počinak, šp. siesta (šesti jutarnji sat, tj. podne). Isti je odnos i u suvremenom tal. jeziku: mezzogiorno znači podne (polovica dana), ali i jug, a mezzanotte ponoć, ali i sjever (uz settentrionale, sjeverni; meridionale, južni). Gledajući položaj Slavonije, Drava, dakle, teče od sjevera, a Sava od juga.

No i sam satir (»iliti divji čovik«) zanimljiv je kao i cijelo njegovo društvo. Satiri su bili starogrčki duhovi ili demoni šuma i planina, a prikazivali su ih kao bića s jarčevim nogama, repom, bradom i rogovima, na glavi im vijenac od bršljana, a u ruci svirala (izum njihova boga Pana, Panova svirala). Bili su to obijesni i razuzdani hedonisti, lijenčine i bludnici, koji su lovili nimfe, a vrhunac je bio u bakanalijama, svetkovinama u čast boga Bakha (Dioniza). U smjernija vremena bili su pak simboli zla i bluda, a u prenesenom značenju satirom se nazivao svaki pohotljivac. Ako stvar progredira, nastupit će satirijaza, neprirodno pojačan spolni nagon u muškarca (grč. satyríasis, pri čemu -ijaza kao drugi dio riječi znači obično bolest). I nimfe, koliko god na glasu kao grčke božice (oceana, okeanide; rijeka, najade; šuma, drijade; gora, oreade), ljepotice i djevice (grč. nýmphe, mlada žena, nevjesta; nympheo, snubim), živeći u društvu satira i boga šuma, stada, pastira i lovaca Pana, znale su u razuzdanosti prevršiti mjeru pa postati nimfomanke, seksualno nezajažljive žene koje luduju za muškarcima (o čemu govori manija u izvedenoj imenici). Ni Pan, obličjem sličan satirima, nije baš arkadijski bezazlen. Zna on izazvati iznenadan i neobjašnjiv strah, koji upravo po njemu zovemo panični strah ili panika. Grčke mitološke spodobe uvijek imaju svoje rimske ekvivalente, pa Panu odgovara Faun, čija je sestra ili žena bila Fauna (uvijek ima takovih vremena, kad se ne zna tko je komu žena), koja se i poimeničila u faunu, ukupnost životinjskoga svijeta jednoga kraja ili razdoblja u povijesti Zemlje. Satiri nalaze svoj rimski pandan u Silvanu, šumskom i poljskom duhu (lat. silva, šuma). A kako se u toj mitološkoj šumi našla Žužika iz naslova? Nepravedno bi bilo ne spomenuti njezinu gospodaricu, božicu Floru, poimeničenu u floru (lat. flos, floris, cvijet), ukupnost biljnoga svijeta. Iz njega je isklijala i Žužika (mađ. Žuža ili Žužika, češ. Zuzana), naravno i naša Suzana (predsjednik Mesić poveo se za pukom zvukovnom sličnosti, pa je svoju protukandidatkinju na izborima, Jadranku Kosor, često plačnu i ganutu do suza, prozvao Suzanom, imenom koje sa suzama nema nikakve veze), ali i Ljerka i Ljiljana. Sve one rastu iz iste stabljike: lat. Sussana, grč. Sousánna potječu od hebr. šošanah, šošan = ljiljan. Lat. lilium, grč. leírion, već opojnije (i prepoznatljivije) miriše na ljiljan, a kako se on hrvatski kaže i lijer, imena Ljerka / Lijerka i Ljiljana zapravo su (značenjski) ista. Džilj se i ne trudi prikriti tal. giglio, pa i Gigliola ide pride, no krin (grč. krinon), još jedno ime za ljiljan, usprkos zvučnoj sličnosti, ipak nije dao krinku. Pa neka onda još tko kaže da od te isprepletene vilinske šume vidi drveće!!!