Rusi dolaze

Rusi dolaze

Sretna sprega starog i novog, suvremenog i klasičnog koje je našlo nove oblike scenskog pojavljivanja, a u dobro osmišljenoj prezentaciji za inozemstvo, kakva je Ruski izlog, jamči ruskom kazalištu vitalnost i nastavak dominacije na svjetskim pozornicama

Zlatna maska, ruski nacionalni kazališni festival, najizvorniji je europski festival, promišljen i dobro organiziran, čime postaje ogledni primjer nacionalnoga festivala. Najlakše bi se mogao opisati kao kombinacija onoga što je u nas Nagrada hrvatskoga glumišta i nacionalnog festivala najboljeg u kazalištu u protekloj godini, kakva Hrvatska i dalje nema. Svake godine stručni žiriji u različitim kategorijama (drama, opera i opereta, balet, suvremeni ples, inovacije i lutkarstvo) nominiraju najbolje predstave i pojedince. Sve predstave s nominacijama iz cijele Rusije okupe se u Moskvi potkraj ožujka i početkom travnja na dvadesetodnevnom festivalu, kako bi publici na jednom mjestu pokazali sve najbolje u ruskom teatru. Posljednje festivalske večeri, na završnoj svečanosti proglašavaju se i dodjeljuju nagrade najboljima. Cijeli je sustav nagrada jasan, jer su svi nominirani, zajedno s brojnom publikom, odgledali sve predstave i nema nepoznatih produkcija. Zlatnoj maski, začetoj 1994. nekoliko godina poslije dodana je još jedna manifestacija, Ruski izlog (Russian Case), u kojem posebni izbornik, ove godine to je bila poznata ruska kritičarka Marina Davidova, od ponuđenoga na Zlatnoj maski pravi program namijenjen inozemnim gostima, producentima, selektorima, direktorima festivala, ukratko, onima koji su kadri izvesti rusko kazalište na inozemne festivale ili gostovanja. Taj je program uvijek usredotočen na jedan dugi vikend, petnaestak predstava u pet dana, i okuplja najveći broj kazališnih profesionalaca od svih festivala. Pratite li inozemne festivale, ne možete ne zapaziti ekspanziju ruskih predstava i redatelja na svima njima. Manji dio zasluga ide samim ruskim redateljima i kvalitetnim produkcijama, a baš je Ruski izlog prepoznat kao glavni razlog sve veće popularnosti ruske scenske umjetnosti na inozemnim scenama. Od četrdesetak produkcija od Irkutska do Petrograda u borbi za Zlatne maske Marina Davidova inozemnim je gostima unutar Ruskog izloga namijenila petnaest. Stotinjak profesionalaca iz cijeloga svijeta bilo je u Moskvi tih pet dana i kad sljedeće godine na festivalima u Seulu ili Sarajevu budete gledali neke od ruskih produkcija, bit će vam jasno gdje su ih selektori našli. Što je pokazao ovogodišnji Ruski izlog? Iznimnu vitalnost ruskoga kazališta prije svega. Premda je organizacijski rusko kazalište i dalje ostalo u sovjetskim vremenima pa prevladavaju mastodonti s malo produkcija i velikim brojem zaposlenih estetski je to kazalište napravilo velik korak naprijed. Konvencionalnih i staromodnih predstava i dalje ima na svim scenama, ali one ne pronalaze put do Zlatne maske i Ruskog izloga. Ove godine među odabranima u službenom programu nije bilo nikoga od zaslužnih redateljskih klasika, čime se ne sugerira da su oni ti čija je estetika zastarjela. Fomenko, Fokin, Vasiljev, Ljubimov, Ginkas... nisu imali produkcije u natjecateljskom programu, jednostavno, njihov tempo produkcije rjeđi je od jedne predstave godišnje, ali je i opet, kao i nekoliko prethodnih godina, prevladavala mlada i srednja generacija, svježa krv ruskoga teatra. Kao i prošle godine i ove je, za mene, prvo festivalsko ime bio Mindaugas Karbauskis, tridesettrogodišnji Litavac koji je, završivši Fomenkovu školu, ostao u Rusiji i vezao se uz čuveni MHAT. On je zapravo ogledni primjer nove ruske škole: s velikim su učiteljem svladali zanat, imaju vlastitu kazališnu viziju i ne misle da je za moderan teatar nužno razoriti stare pristupe. Kao i lanjski Ujak Vanja i ovogodišnje Karbauskisove produkcije Sedmero obješenih i Putovanja, prva po Andrejevu, a druga po Gogoljevim Mrtvim dušama, sretan su spoj redateljske invencije i rada s glumcem u okvirima konvencionalnoga teatra. Izvrstan rad s glumcem (zasluga Fomenkove škole) stavljen je u kontekst predstava u kojima redatelj vrlo točno i čisto razvija svoje zamisli. Raznolikost je odrednica novoga ruskog teatra, nema prevladavajućih trendova ili praćenja nametnute mode, riječ je o nizu jakih kazališnih osobnosti koje istražuju svoju estetiku. Ivan Viripajev, glumac, pisac i redatelj istražuje shizofreniju kao mogućnost komunikacije s onostranim u Genezi broj 2, dok Dmitrij Krimov i Sergej Ženovač sa svojim studentima glume istražuju klasike, Dostojevskog i Cervantesa. Posebno je inventivan Krimov, koji se igra Don Quijoteom, pretvarajući ga u Donki Hota, stvarajući predstavu koja komunicira mimo riječi, kombinaciju lude mašte, redateljske inventivnosti i glumačkih sposobnosti. Ta će predstava svojim šarmom u sljedećih nekoliko godina sigurno osvojiti mnoge svjetske festivale kao ogledni primjer novoga ruskog promišljanja kazališta. Podjednako je zanimljiva priča o Eduardu Bujakovu, mlađem i vrlo agilnu redatelju i producentu, osnivaču i donedavno ravnatelju Zlatne maske, koji je odlučio ostaviti festival i osnovati vlastiti teatar. I sam pomalo kao Don Quijote, Bujakov sad ratuje s birokratskim vjetrenjačama ruskih kulturnih krugova, jer se usudio baciti rukavicu u lice organizacijskoj shemi koja i dalje prevladava. Prije šest mjeseci osnovao je kazalište Praktika, u kojem najavljuje deset premijera suvremenih ruskih i svjetskih tekstova godišnje. Za razliku od velikih kazališta, čiji mrtvi hladni pogoni koštaju miljune eura Praktika Moskvu košta vrlo malo. Nevolja za velike jest u činjenici da Bujakov proizvodi desetak predstava aktualnih tema godišnje, dok oni imaju jednu ili dvije, najčešće mrtvih tekstova i još manje živih estetika, i sve se manje bave kazališnom umjetnošću, a sve više iznajmljivanjem vlastitih prostora. Stoga kazalište Lensovjeta, mastodontski pogon, daje jednu premijeru godišnje, ali zato u svojoj zgradi prostor iznajmljuje striptiz-baru, fitness klubu, kockarnici, gostionicama i sličnim posve nekazališnim aktivnostima. Novim je kazališnim modelom Bujakov objavio rat onima koje velikim novcima izdržavaju porezni obveznici, dok izdržavani rade malo ili ništa. Ako za rekonstrukciju Boljšoj teatra Moskva može pronaći nevjerojatnih milijardu dolara, tvrdi Bujakov, onda mora pronaći nešto novca i za male, ali uspješne! Estetiku svoga novog teatra Bujakov je pokazao novom produkcijom, režiravši Dramu o novcu Viktorije Nikiforove, komad koji govori o prodoru okrutnoga liberalnog kapitalizma u tranzicijske zemlje, o društvu u kojem je baš sve na prodaju. Vrijeme drame krvi i sperme prošlo je, nova je opsesija novac, a produkcija u kojoj su i emocije i djeca na prodaju šokirala je rusku publiku. Mnogo je zanimljivih produkcija pokazano stranim gostima, vidljivo je da autori poput Ženovača, Srebrenjikova, Pogrebnička, Ugarova, Marchellija istražuju kazalište u svim aspektima suvremenosti, bilo da se bave Čehovom, koji je i dalje nedodirljivi klasik, ili Gorkim i Gogoljem, koji doživljavaju nove i nove interpretacije. Najzanimljivije nije, pak, dolazilo s područja eksperimentalnoga teatra, nego se našlo u okvirima onoga što bismo definirali kao konvencionalno kazalište, a da taj pojam ne bude nimalo pogrdan i ne isključuje invenciju. Da novi ruski teatar ipak ne pripada samo mladima i da nije riječ o pojavi koja je posve nova, posvjedočio je Kama Ginkas, pozvavši inozemne prijatelje na svoju kultnu produkciju K.I. iz Zločina i kazne, u kojoj već dvanaest godina briljira Oksana Misina i s kojom je već osvojio brojne svjetske festivale, a jednako je aktualna kao i u doba nastanka. Dobar teatar nikad ne stari! Sretna sprega starog i novog, suvremenog i klasičnog koje je našlo nove oblike scenskog pojavljivanja, a u dobro osmišljenoj prezentaciji za inozemstvo, kakva je Ruski izlog, jamči ruskom kazalištu vitalnost i nastavak dominacije na svjetskim pozornicama.

Jasen Boko