PRIČAM TI PRIČU

PRIČAM TI PRIČU

Najbolji su bili glumci koji su svoje priče uspijevali napraviti zbiljskim i potaknuti nas da se zainteresiramo za svojstva njihovih osoba

Premijera komada Conora McPhersona Brana privukla je nešto manje gledatelja od za njih predviđenih 55 sjedala. Je li tomu razlog najavljeni početak u 22 sata pa se moglo predvidjeti da će trajati do u gluho noćno doba (koliko je i trajala) ili, su pak neki ljubitelji Male scene već unaprijed od predstave odustali pročitavši u dva navrata u »Slobodnoj Dalmaciji« da se pet likova koriste njezinim vremenom tek za pričanje svojih priča. Ako je drugo točno, onda to znači da publika, ona željna teatra i drame, eto, već unaprijed odustaje od pripovjedačkog (ne)zbivanja i nedolaskom šalje signale izborniku repertoara o svojoj izrazitoj zainteresiranosti za čin neposredna dramskog događanja, za teatar akcije i konkretnosti događanja. A sada nam valja koju riječ kazati i o samim pričama koje pet osoba priopćava jedna drugoj, odnosno posredovanjem slušatelja na sceni pričaju najupornijima u gledalištu koji su bili zakinuti za suočenje s dramskom radnjom. Svaki lik kazuje neki svoj doživljaj, pazite sad ovo, s rubnoga područja između fizičkog i metafizičkog. Otud i pitanje: je li možda sve to ispričano u to sablasno noćno doba da bi u nama radilo dok slabo osvijetljenim ulicama odlazimo na spavanje? Ako je radi toga, onda je ostalo bez očekivana efekta kakav je mogla izazvati samo zbiljska dramska radnja. Uostalom, da je takve mistične radnje i bilo, ostalo bi još otvoreno pitanje: od kakve je važnosti za nas prikazivati je? Imamo li mi, možda, i nekih važnijih problema koje bi valjalo scenski preispitivati osim irskih epigonsko-proznih gogoljevština?! Jer što je tom teatru Hekuba ili on...? A sada koju riječ o tome kako su glumci pričali svoje priče u nekom irskom pubu, Bogu za leđima. Ovdje valja svakako pohvaliti učinak redatelja Borne Armaninija. Mislimo na njegov smisao za ritam, na fizičko raspoređivanje lica u datom prostoru, na zadaće onima koji slušaju govornika, na upute kako će i kojim sredstvima akumulirati osobna iskustva koja će sljedećega trenutka i sami ispričati. To nas dovodi do onoga najboljeg, do glumaca koji su sve te procese uspijevali napraviti zbiljskim i potaknuti nas da se zainteresiramo za svojstva njihovih osoba. I to je svakako najveći domet predstave ta gotovo uspjela glumčeva prijevara da je njegova scenska osoba i dramska osoba. I za tu bi prijevaru autor McPherson trebao splitske glumce častiti barem tolikom količinom besplatnog pića koliku su popili za vrijeme svog drugovanja u scenskom pubu, koji je realistički oblikovala scenografkinja Vesna Režić. To su nedvojbeno zaslužili Nikola Ivošević sa svojim nesvakidašnjim glumačkim izrazom, Nenad Srdelić, koji je rastvorio introvertirani svijet svog Jima, vazda pouzdani Trpimir Jurkić, čiji je Finbar ispod vanjske razine komunikacije za druge u sebi nosio i nešto posve intimno, skriveno, Vicko Bilandžić, novo lice na našoj sceni, očigledno sposoban da zainteresira gledatelja za svog Brendana i onda kad mu autor nije dao mogućnosti da odgovori na tu zainteresiranost. Tu je naposljetku, ili prvo, i Bruna Bebić Tudor, sa svojom osobom doseljenice u seosko irsko mjesto. Sve vrijeme pripovjedačke seanse glumica je uspijevala, često i bez teksta, izazivati osobitu pozornost za neku tajnu svoje scenske osobe. I to su zasigurno bili najbolji trenuci spomenute pripovjedačke seanse, otkupljenje za noćno bdjenje gledatelja. Nažalost, kad je došao red i na nju da ispriča (metafizičko) iskustvo svojega lika, glumica kao da je posustala. Utjecala se uobičajenoj retorici. Šteta.

Vlatko Perković