Pretpjesnikovi predeseji

Pretpjesnikovi predeseji

Neprilagođenost je primarno, onako kako je ja rabim u esejima, distinktivan pojam, a potom relacijski pojam koji osvjetljava neke elemente konteksta u kojima se stvari odigravaju. Kontekst je neobično bitan, jer se umjetničke pojave i djelatnosti pokazuju i trebaju očitavati iznad parcijalnih uvida estetike

Nedavno je u Maloj knjižnici Matice hrvatske (ur. Jelena Hekman) objavljena vaša knjiga eseja o likovnosti pod naslovom Neprilagođeni, posvećena gorgonašima. U njoj okupljeni tekstovi govore o pripadnicima domaće umjetničke scene koji se ne uklapaju u (pre)vlada(va)juće tokove suvremene hrvatske umjetnosti, odnosno u tipičan umjetnički i kulturološki mentalitet domaće sredine. Vaši ogledi o neprilagođenima opservacije su insidera, štovatelja, zagovaratelja, vjernoga navijača omiljenoga kluba… Jesu li neprilagođenosti te disperzivne grupacije umjetnika sada okupljene na jednome mjestu — u vašoj knjizi — dobile novu dimenziju?

— Pa, jesu, iako ja po sebi ne bih ništa dodavao, osim što sam iznosio ono što su mentalne, fizičke, pa i dijelom duhovne činjenice. Svakako da otprije postoje opservacije i recepcije kako o principu neprilagođenosti tako i o podrazumijevanju određene grupacije umjetnika koji pronose tu, rekli bismo ambivalentnu, odrednicu. To je pojam iz sociologije, psihologije ili etike, ako hoćete, a nikako iz područja estetike, povijesti umjetnosti... Tu se negdje i krije moja namjera da ekstenziram spoznajne parametre tzv. Umjetnosti. Uz to bih rekao da je pred našom teorijom i kritikom umjetnosti i dalje snažan imperativ za promjenom sredstava detekcije, i to u dimenziji barem tri Kopernika. Dakle, da se vratim na pitanje neprilagođenosti one disperzivne grupacije umjetnika. Da, na neprilagođenost bačeno je metakritičko svjetlo od strane jednog od njih, a nadam se na korist svima, jer je doista pomalo i pitanje legitimiteta ne samo neprilagođenosti, u svoj njenoj složenosti, nego i pitanje istinskog mjesta pod suncem proizvođenja istine. Umjetnici ne zaostaju...

Knjigu ste objavili »kao potporu i dodatan prilog afirmaciji nositelja poetika Nove umjetničke prakse« ustvrdivši kako hrvatska umjetnička scena »i sama ima nukleus neprilagođenosti prema vremenskim koordinatama srednje Europe i druge polovice 20. stoljeća« dok na njoj »stoje, plaze i igraju mnogi valeuri neprilagođenosti«. Zanimljivo je što su neki od paradigmatskih primjera neprilagođenosti koje ste naveli (primjerice, Gotovac ili Mladen Stilinović, pa i sam pretpjesnik Martek svojim Sonetima iz 1978–79), trenutno zastupljeni na međunarodnoj izložbi Kontakt. Iz zbirke grupe Erste–Bank u bečkome MUMOK–u (traje do 21. svibnja), dok su drugi (primjerice, Demur, Jerman, S. Stilinović i Trbuljak) predstavili radove u okviru programa Usporedni pokreti, održana u travnju. Kako ocjenjujete koncepciju i ciljeve toga izložbenog projekta?

— Neprilagođenost je primarno, onako kako je ja koristim u esejima, distinktivan pojam, a potom relacijski pojam koji osvjetljava neke elemente konteksta u kojima se stvari odigravaju. Kontekst je neobično bitan, jer se umjetničke pojave i djelatnosti pokazuju i trebaju očitavati iznad parcijalnih uvida estetike. Što se tiče izložbenih koncepcija koje ste naveli, mogu ih ocijeniti tek kao jedan od sudionika, a to znači mogu reći: posve je pozitivno, relevantno, prikazivanje i onda konzumiranje te i takve umjetnosti, a uz to promoviranje autora koji su po prirodi stvari mahom potisnuti. Zajednički je nazivnik tu prikazane umjetnosti, rekao bih, dirljiva direktnost i visoka svijest o umjetnosti kao društvenoj izjavi, kao činu. Takvu humanu umjetnost (nadam se da svi čitatelji naslućuju što bi to bila ne–humana umjetnost, ma koliko to loše zvučalo), bez obzira na opće umjetničke pečate 20. stoljeća, u žarište treba uzimati ne–šaljivo, jer ona stalno govori, poručuje, pledira, osvješćuje automatizirane stvari, koje su kobne za doživljaj slobode.

Osim otkupljivanja i predstavljanja umjetničkih djela od strane grupe Erste–Bank, pokrenuta je i inicijativa za podupiranje suvremenih umjetničkih projekata pod naslovom Tranzit, definirana kao dinamična, transdisciplinarna platforma za dijalog među umjetnicima, kuratorima, kritičarima i njihovom publikom na području središnje, istočne i jugoistočne Europe. Tranzit podupire pojedince i projekte, posebice eksperimentalne, sa svrhom postizanja žive razmjene znanja i iskustava putem zajedničkih aktivnosti. Pronalaze li neprilagođeni unutar te inicijative kontekst u koji se uklapaju i koji im odgovara?

— Prije sasvim pozitivna i konačno dobrodošla Tranzita u toj stvari naveo bih organizacijski rad i platformu slovenske grupe Irwin u sklopu njihova velevrijedna projekta East art map, koja je 2002. otpočela s prepoznavanjem, sučeljavanjem, harmoniziranjem i prezentacijom umjetnosti istočne Europe kao zanemarena i neprepoznata područja suvremene umjetničke prakse. Tranzit je u nekom smislu nastavak, nadopuna i dalji promotor raskrinkavanja sjajnih umjetničkih opusa slabo poznatih umjetnika. A tu pripada i jugoistok Europe, odnosno mi. Sve to doživljavam kao mali-veliki preporod, kada se nakon više desetljeća slabih veza dinamiziraju odnosi i aspekti baš veličinom ovakve, neprilagođene umjetnosti. Vidim da će do kraja intervjua ostati nepotpuno razjašnjen taj pojam neprilagođenosti, ali neka, to može biti motiv da publika posegne... Možda bismo mogli reći da u nekom smislu neprilagođenost u umjetnosti započinje oko 1966/68, naime u doba pojave konceptualizma i takve radikalne prakse, premda je on tako imenovan kasnije, tek 1970. Dakle, neprilagođeni se uklapaju i odgovara im takav kontekst tim više što je jedna od značajki neprilagođenih baš pojačan eros komunikacije, teatralizacija ulice — akcije, performansi, hepeninzi...

Hoće li vaša potpora neprilagođenima dobiti nastavak u knjižnome obliku? Jeste li razmišljali o formi monografije?

— Nisam razmišljao o formi monografije. Sama narav moga pisanja i upućivanja, kao i materijala, voli male, kraće, komprimirane forme. To još uvijek mogu biti znakovi...

Hoće li neprilagođeni ikada postati prilagođeni?

— Ne i da. Prvo ne, jer je takozvana neprilagođenost organski dio poetika gotovo svih umjetničkih osobnih poetika. Svi su oni stali na putu, ususret društvu, da bi nešto time snažno poručili, označili. Ima u tome čvrstih stavova koji nude reminiscencije na povijesne avangarde, sad već daleke... Stanovita imanentna subverzivnost, koja se ne troši jer nije ni namijenjena da je publika jednostavno potroši, postoji trajno kao dio bitnog govora, raison d’ etre tih poetika. A drugo, postat će i jesu prilagođeni u smislu svjedočenja, i u nekom estetskom smislu, ali i u obuhvatnijem smislu kao realni dio konkretne sredine, pokazavši zainteresiranost za prosperitet svijesti ponajprije, odnosno za probitak instinkta slobode homo ludensa. Na koncu bih naglasio: ako umjetnost kao individualna praksa ne vodi u sferu nepoznatog — eto slobode — i ne ističe znanje (duhovnog kao našeg bitnog posla na Zemlji), onda je riječ samo o trgovini ili industriji, odnosno o kurentnoj, ali samo i jedino paralelnoj proizvodnji stvarnosti. Neprilagođeni recimo posjeduju stanovito znanje za sebe i za druge, a to nas dovodi do osobine koja ih karakteristično i fino ocrtava u zajedničkom portretu, naime, oni su nesebični i to se dakako nalazi položeno ispod svih mogućih lokalnih, identitetskih i ostalih slojeva. I tako je naša sredina dobila još jednu ponudu ljubavi, ponudu neprilagođenih, od kojih je jedan rekao: Ma što radili, budite hrabri kao umjetnici. Neprilagođeni su, eto, ponuđeni parametar unutar polja/klinča estetsko-etičko. Kako se ono kaže: razlika nije u idejama, nego u ljudima koji primaju i prenose ideje. Ima nešto od toga u ovom slučaju. Kako to vrijedi i za područje umjetnosti, jasno je značenje neprilagođenih, kako iz pridjeva proizlazi. Stoga blago sredini koja ima neprilagođene, jer su indikativni i pripadaju unutarnjem krugu umjetnosti.

Razgovarala Libuše Jirsak