Povratak ishodištu

Povratak ishodištu

I glumački predstava je solidna: Alma Prica, velika glumica, potresno je uvjerljiva, bez velikih gesta; odmah do nje stoji njezina najstarija kći Sultanija u tumačenju Leone Paraminski

Prošlo je gotovo sto godina od praizvedbe Hasanaginice Milana Ogrizovića u zagrebačkom HNK (1909): ta balada pretočena u dramu već je prije pobudila znatno zanimanje, tako da su postojale i talijanska i njemačka (glasovita Goetheova) verzija. U novije vrijeme na istu je scenu Ogrizovićevu dramu postavio Dino Radojević (1976), a dramatičar Tomislav Bakarić napisao je zanimljivu inačicu pod naslovom Hasanaga. S te strane, dakle, ne čudi stalno zanimanje za to djelo, koje je već u nekoliko navrata iskazao, među ostalima, i ugledni glumac i redatelj Mustafa Nadarević, koji je tumačio jednu od bitnih uloga u Radojevićevoj režiji, potom napisao filmski scenarij, a prije nekoliko godina Hasanaginicu postavio na scenu sarajevskoga Narodnog pozorišta. Drugo je pitanje, jasno, aktualnost sama djela i njegove problematike. Riječ je, naime, o svojevrsnoj lirskoj tragediji, gdje, doduše, božanske intervencije nema, ali je naslovni lik (kao u starih Grka) bez krivnje kriv i, kao takav, jednostavno predodređen za tragičan kraj ovozemaljske egzistencije. I Mustafa Nadarević djelo je vidio kao parafrazu antičke drame: likovi (protagonisti) su motivirani jakim strastima, a uveden je i svojevrstan zbor, koji temeljnu radnju prati, ne sudjelujući u njoj, i komentira. Taj zbor ujedno je kontrapunkt ili antiteza osnovnome lirsko–tragičnome (ozbiljnu i polaganu, dostojanstvenu, čak i preko mjere), tonu — svojim ozračjem karikirane, tipično bosanske, orijentalne, krčme — kafane negdje usred čaršije. U svrhu koncentracije i stanovita sažimanja dramske radnje, te podizanja napetosti, Nadarević je pristupio i kraćenju Ogrizovićeva predloška te eliminaciji pojedinih likova, ostavljajući samo one koji su nužni za logičan i, valja reći, linearan razvoj scenskih zbivanja. Tako je dobivena razmjerno suvremena Hasanaginica, u kojoj je u stranu potisnuto latentno pitanje položaja žene u islamskome svijetu (nekad, a ponegdje i danas), dok se u prvi plan izvlači ljubavno–erotski odnos supružnika (tek u naznakama, dakako, bez ikakvih eksplicitnosti), te iracionalnost koja takvim odnosima (čini se, nužno), vlada. Samovoljan Hasanagin potez dovodi do raskida braka: prvi su koji zbog toga pate — djeca. (U konkretnom slučaju njih petero.) Hasanaginičin brat, beg Pintorović, otjeranu ženu ponovno udaje — za Imotskoga Kadiju, ekvivalent sublimirane, bezuvjetne ljubavi. Ona se ipak, uoči svadbe, vraća Hasanagi — koji pati, ali krivnju ne želi priznati — te joj, nakon oproštaja s djecom (koja ostaju ocu), u zagrljaju s bivšim mužem, prepukne srce… U predstavi redatelja Mustafe Nadarevića sve je to jasno i jednostavno: ispričana je priča, koja (potencijalno) izaziva duboke emocije, sućut, potresenost, sažaljenje… katarzu (?). Time se kazalište vratilo, u neku ruku, i svojim ishodištima, i onomu što je u novije doba, prevlašću hermetičnosti, razmetanja redatelja (ispričavam se na terminu) i intelektualističkih pretenzija bilo donekle (u dobroj mjeri) — zanemareno. I glumački predstava je solidna: Alma Prica, velika glumica, potresno je uvjerljiva, bez velikih gesta; odmah do nje stoji njezina najstarija kći Sultanija u tumačenju Leone Paraminski (do sada ponajprije poznate s filmskih ekrana). Marija Kohn dojmljiva je Hasanagina majka, a Siniša Popović (Pintorović–beg) i Milan Pleština (Imotski Kadija) pridodali su po još jednu ulogu nizu svojih solidnih i utemeljenih kreacija. Izet Hajdarhodžić, Ivo Gregurević i Olga Pakalović predvodili su stalne goste (zbor) orijentalne kafane. Sam pak Mustafa Nadarević, u ulozi Hasanage, nije se uspio izdići iznad svoje glumačke manire, koja je postupno sve izrazitija: onaj koji uzrokuje tragediju tako nije i sam uvjerljivo tragički lik, žestok, silovit, nagao — nego prije ćudljiv, nepredvidljiv, svadljiv i nekako mekušan za okorjela ratnika, kakav bi trebao biti. Kad se promatra sama režija, njezin je najslabiji trenutak upravo onaj koji bi trebao biti najjači — klonuće, smrt Hasanaginice prolazi gotovo nezapaženo, te se poenta nepovratno gubi. Predstava koju je Nadarević ostvario u Sarajevu, režijski vrlo slična, ipak je bila (i u tom pogledu) snažnija. Scenografkinja Slavica Radović poigrala se plavičastom scenom–kutijom opremljenom istočno–zapadnim pokućstvom, s orijentalnom ornamentikom kao podsjetnikom, kostimografkinja Diana Kosec–Bourek slijedila je isti koncept, ali s nešto više inventivnosti i uspjeha, dok je Ljupčo Konstantinov, skladatelj, efektno popratio radnju glazbenim komentarima. Hasanaginica se na pozornici zagrebačkoga HNK ponavlja svakih deset–petnaest godina, pa se i ova, u autorskom viđenju Mustafe Nadarevića, uklapa u tu konstantu. Riječ je o djelu koje pripada našoj baštini, a uskoro će i stota obljetnica praizvedbe, pa razloga za repertoarni potez (formalnih) ne nedostaje. Što se tiče konkretne aktualnosti, pa, recimo, uz ono općeljudsko, trajno i univerzalno, tu je i flagrantan problem sve većega broja razvoda u nas — o čemu nepobitno svjedoči statistika.

Boris B. Hrovat