POTREBE

POTREBE

Grace Paley

Vidjela sam svoga bivšeg muža na ulici. Sjedila sam na stubama nove knjižnice.

Zdravo, živote moj, rekla sam. Bili smo jednom oženjeni dvadeset i sedam godina, pa sam osjećala da imam pravo na takav pozdrav.

On je rekao: Što? Kakav život? Nikako moj život.

Ja sam rekla: U redu. Ne prepirem se kad postoji istinsko razilaženje. Ustala sam i otišla u knjižnicu da vidim koliko im dugujem.

Knjižničarka je rekla: Točno 32 dolara, i to dugujete već osamnaest godina. Nisam ništa nijekala. Jer nemam osjećaja za prolaženje vremena. Imala sam te knjige. Često sam mislila na njih. Knjižnica je samo dva bloka dalje.

Moj bivši muž slijedio me do stola za vraćanje knjiga. Prekinuo je knjižničarku, koja je željela još nešto reći. U svakom slučaju, rekao je, dok gledam unatrag, pripisujem raspad našega braka činjenici da nikad nisi pozvala Bertramsove na večeru.

To je moguće, rekla sam. Ali uistinu, ako se sjećaš: prvo, moj je otac bio bolestan toga petka, onda su rođena djeca, onda sam imala one sastanke četvrtkom uvečer, onda je započeo rat. Onda se činilo da ih više ne poznajemo. Ali u pravu si. Morala sam ih pozvati na večeru.

Dala sam knjižničarki ček na 32 dolara. Ona mi je odmah povjerovala, ostavila moju prošlost iza sebe, potpuno sredila podatke i moj račun, dakle ono što većina drugih gradskih i/ili državnih birokracija neće učiniti.

Posudila sam dvije knjige Edithe Wharton koje sam bila upravo vratila, jer sam ih pročitala ima toliko vremena, a sada dolaze u pravi trenutak više nego ikad prije. Bile su to Kuća veselja i Djeca, koje pokazuju kako se život u Sjedinjenim Državama u New Yorku promijenio prije pola stoljeća u svega dvadeset i sedam godina.

Lijepa je stvar koju pamtim doručak, rekao je moj bivši muž. Bila sam iznenađena. Samo bismo popili kavu. Onda sam se sjetila rupe iza kuhinjskog ormara koja je gledala u stan do našega. Tamo su uvijek jeli dimljenu slaninu sušenu u šećeru. To nam je davalo poseban osjećaj o doručku, ali mi se nismo nikad pretrpavali i ulijenili.

To je bilo kad smo bili siromašni, rekla sam ja.

A kad smo to bili bogati? pitao je on.

Oh, kako je prolazilo vrijeme, kako su rasle naše odgovornosti, ništa nam nije nedostajalo. Ti si se, podsjetila sam ga, primjereno brinuo za financije. Djeca su odlazila na logorovanje četiri tjedna godišnje i u pristojnim pelerinama s vrećama za spavanje i s čizmama, kao i svi ostali. Izgledala su lijepo. Stan nam je bio topao zimi, i imali smo lijepe crvene jastuke i stvari.

Ja sam želio jedrilicu, rekao je on. Ali ti nisi htjela ništa.

Ne budi gorak, rekla sam ja. Nikad nije kasno.

Ne, rekao je on s velikom gorčinom. Možda dobijem jedrilicu. Zapravo, štedim novac za jedrilicu od šest metara i s dva jedra. Ove godine ide mi dobro i mogu se nadati još boljem. Ali što se tebe tiče, odveć je kasno. Ti nikada nećeš ništa željeti.

Svih dvadeset i sedam godina običavao je izreći uskogrudnu opasku koja je, poput vodoinstalaterske sajle, prolazila od uha niz grlo, pola puta do mog srca. Onda bi se izgubio, ostavljajući me da se gušim s priborom. Što želim reći jest da sam sjela na stube knjižnice, a on je otišao dalje.

Listala sam Kuću veselja, ali sam izgubila interes. Osjećala sam se optuženom. Pa dobro, istina je, nemam mnogo zahtjeva i apsolutnih potreba. Ali ipak nešto želim.

Želim, primjerice, da budem različita osoba. Želim biti žena koja u dva tjedna vraća knjige natrag. Želim biti djelotvorna građanka koja mijenja školski sustav i koja drži govor Ocjenjivačkom odboru o problemima ovoga dragog urbanog središta.

Bila sam obećala djeci da ću dokrajčiti rat prije nego što oni odrastu.

Željela sam biti zauvijek udana za istu osobu, moga nekadašnjeg ili današnjeg muža. Svaki od njih ima dovoljno karaktera za cijeli život što, kako se pokazuje, odista nije tako mnogo vremena. Ne biste mogli iscrpsti kvalitete jednog ili drugog od njih ili u kratku životu ući u tajnu njihovih načela.

Baš sam jutros pogledala kroz prozor na ulicu i vidjela da su platane koje je grad ravnodušno zasadio koju godinu prije nego što su djeca rođena danas ušle u zrelo doba života.

Dobro! Odlučila sam one dvije knjige vratiti u knjižnicu. Što dokazuje da, kad naiđe neka osoba ili neki događaj te me potresu ili odvaže, mogu poduzeti potrebnu akciju.

Preveo Boris Maruna

Ilustrirala Jasenka Bulj