Pod gusjenicama

Pod gusjenicama

U filmu koji i nije mogao računati na priču (nju su zgazili tenkovi) redateljici je preostalo tek da sućutno svjedoči o krhotinama izgubljenih i besciljno nošenih egzistencija

Mađarska je kinematografija, u relativno kratku vremenskom razmaku, dvaput gostovala u Kinu Tuškanac. S pravom! Nakon nedavna sažeta pregleda suvremenih filmskih kretanja u zemlji podarila nam je sada i osobito zanimljiv strogo tematski strukturiran ciklus od sedam naslova posvećenih revolucionarnim zbivanjima u toj zemlji iz burne i krvave 1956. Premda antistaljinističku pobunu u Mađarskoj naši sjeverni susjedi listom sagledavaju iz naglašeno intimističke vizure, jedan nam je film iz ciklusa ponudio i izravan dokumentaristički uvid u neke aspekte (počeci i posljedice) dramatične pobune na budimpeštanskim ulicama i trgovima: riječ je o djelomice autobiografskom filmu Marte Meszaros Dnevnik mojemu ocu i mojoj majci (1990), posljednjem iz serije od četiri ostvarenja što ih je svjetski slavna redateljica bila posvetila upravo traumatskim događajima iz pedesetih prošlog stoljeća. U tom su filmu, osobito u njegovu uvodnom dijelu, iznimno dojmljivo povezani fikcionalni segmenti s dokumentarnom građom, uhvaćenom za samih događanja. Zapravo, tek se iz toga filma mogu cjelovito sagledati posljedice razornoga pohoda sovjetske armije (predvođene tenkovskim kolonama) na glavni grad Mađarske, oličena u sablasnoj pustoši prelijepa grada s kojom se mlada junakinja filma, nakon povratka iz SSSR–a (gdje će ne svojom voljom ostaviti smaknute roditelje), morala bolno suočiti. Izravno umećući povijesni materijal u fakturu djela autorica jednom tu građu tretira isključivo autonomno ilustracijski (prvi prosvjedi na ulicama, na trgovima, pristizanje tenkova...), drugi put kao subjektivne slike koje zgrožena junakinja usputno zapaža. Osim (očito) pomne restauracije dragocjene dokumentarne građe, Meszaroseva se svojski trudila igrane crno–bijele fragmente filma strukturalno prispodobiti onima iz arhiva... Daleko najdojmljivijim prizorima svakako pripadaju spontani, ali i tegobni, pokušaji rušenja faraonski golema Staljinova spomenika u Budimpešti, spomenika (ne)čovjeka koji je, kažu, u ime ideje pobio stotinjak milijuna ljudi. Nakon početnoga neuspjeha, uslijedit će piljenje donjih dijelova nogu vizionara i naposljetku čin uspješna obaranja masivne statue s pomoću užadi koje su se poletno bile prihvatile stotine složnih ruku. Autorica je, u sugestivnoj dokumentarnoj građi, našla i dio koji pamti Staljina polegnuta na trbuh (s otpiljenim nogama što groteskno i jezivo strše). U filmu je emitiran i autentičan govor tada čelnoga čovjeka mađarske vlade Imre Nagya, kojim ta odvažna ličnost novije mađarske povijesti obećava svom uplašenom narodu da će se država znati obraniti od agresora; Marta Meszaros posljednji je film Nepokopani čovjek (2004) posvetila upravo Nagyu, kao jednom od rijetkih koji, za montiranih staljinističkih procesa, nisu pokleknuli... Dokumentarnom dijelu filma posvetismo dosta prostora iz posve razumljiva razloga: Marta Meszaros je, prihvativši se moćna dokumentarizma, morala znati da će, ma kako se trudila, igrani dio uvijek biti u sjeni dokumentaristički autentične rekonstrukcije događaja što su beskompromisno dokrajčili mađarski san iz pedesetih. U skupini očajnika kojima će se, u nastavku fragmentarno strukturirana turobna filma, pozabaviti ima onih koji će živote ravnodušno prepustiti novonastoloj situaciji, ali i onih koji će brzi prevrat doživjeti kao očekivano vraćanje u normalu (i poziv na kolaboraciju), no ponajviše onih koji će biti spremni svoje duboko i nepomirljivo ogorčenje platiti najvišom mogućom cijenom — žrtvovanjem vlastitih života; njima pripada i onaj idealistički dječak uzavrele krvi koji će, unatoč upozorenjima i odvraćanjima, bezumno ići na tenkovsku kolonu, kao što će i samosvjesni protagonist filma (priznati mađarski kipar) — svjestan da je u globalnom političkom cjenkanju međunarodnih faktotuma Mađarska ponovno izvukla kraći kraj — za sama suđenja izvrgnuti ruglu instituciju tzv. montiranih procesa i završiti na vješalima. Drugim riječima, u filmu koji i nije mogao računati na priču (nju su zgazili tenkovi) redateljici je preostalo tek da sućutno (kadšto i u ponešto povišenu tonu) svjedoči o krhotinama izgubljenih i besciljno nošenih egzistencija.

Petar Krelja