Plesno tumačenje Sardouove drame

Plesno tumačenje Sardouove drame

Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca ugostilo je, uoči gostovanja zagrebačke Trnoružice i premijere Cirkus primitif baleta Staše Zurovca, rimsku plesnu skupinu I danzatori scalzi (Bosonogi plesači). Time je počela nova manifestacija u Rijeci, Dani baleta.

Bosonogi plesači izveli su cjelovečernji komad Tosca – moć protiv ljubavi, u koreografiji i režiji svoje voditeljice Patrizije Cerroni. Nakon tri desetljeća bogate karijere Cerronijeva je posegnula za privlačnim likom operne primadone s prijelaza 18. i 19. stoljeća, najpoznatije iz Puccinijeve opere. Koristila se elementima izvorne Sardouove drame o ljubavnom trokutu Toske, Cavaradossija i Scarpije, pridodavši im svojevrstan uvod u kojemu je naznačila probleme današnjega svijeta, od nasilja i droge do rata. Time je kontekstualizirala motiv Toske u suvremeni trenutak. Plesači su mjestimice govorili kratke ulomke Sardouova teksta, prema načelu — gdje prestaje pokret, počinje riječ, i obrnuto. Za predstavu su Ioska Mezal i Francesco Tosoni skladali izvornu glazbu minimalističkog džezerskog određenja za vokal, gitaru, klavijature i udaraljke. To svjedoči o ozbiljnosti produkcije, koja je najbolje trenutke postizala u sugestivnu ocrtavanju ugođaja glavnih prizora iz drame (kostimi Sem Vaccaro). Koreografski je Patrizia Cerroni tipična predstavnica moderne talijanske plesne scene, koja se koristi širokim stilskim rasponom izričaja, od revijalnog do klasičnog, ali uvijek tehnički zahtjevna. Njezinih petero plesača daje sve od sebe, napose tumači Cavaradossija i Scarpije, dok su trima plesačicama namijenjene epizodne uloge. Sama, pak, Patrizia Cerroni uživa u središnjoj ulozi Florije Toske. Vremešna plesačica podsjeća na zrelu primadonu verističkih strasti. Pokušaj moderna plesnog tumačenja povijesne Sardouove drame vrijedan je pozornosti. Možda ne toliko sam po sebi, koliko kao putokaz traganja za novim motivima umjesto dozlogrđene Carmen.

Davor Schopf