Organski stvarno

Organski stvarno

Dok mladi fotografijom traže drukčije svjetove, mnogi to rade ističući pojedinosti koje po važnosti počinju zamjenjivati cjelinu, stariji naraštaj voli zbilju, ponire u klasičnost medija, izvlačeći iz njega pročišćenost značenja, koje tada postaje univerzalno

U Ljubljani u Mestnoj hiši postavljen je drugi dio izložbe Kontrapunkti, koja obuhvaća stariju generaciju buđenja (Maw Aufischer, Seiichi Furuya, Klaus-Dieter Hartl, Erich Kees, Elisabeth Kraus, Branko Lenart, Wolfram Orthacker, Max Puntigam, Eckart Schuster, Michale Schuster, Manfred Willmann). Riječ je o autorima koji su se izgradili putem aktivnosti fotoskupine TVN Foruma Stadtpark i časopisa »Camera Austrija« te sedamdesetih godina proslavili Graz kao kreativno fotografsko središte. Kao i radovi dvanaest mladih autora prvoga dijela izložbe koji su prikazani u siječnju u Zagrebu u Galeriji Spot, i radovi starije generacije birani su iz Fotografske zbirke grada Graza. Naslov Kontrapunkti, odnosno umijeće da se dvije melodije ili više njih povežu tako da izvođene istodobno skladno zvuče, u prvoj izložbi mlađih autora dobro je oslikavao svojevrsnu ujednačenost radova. U kontekstu cjelovite izložbe starije i mlađe generacije, Kontrapunkti dobivaju potpuno značenje, u kojem radovi pionira izloženi u Ljubljani čine prvu melodiju kontrapunkta, kojoj se ujedno suprotstavlja i pridružuje mlada generacija. Mladi fotografijom traže drukčije svjetove, mnogi to rade ističući pojedinosti koje po važnosti počinju zamjenjivati cjelinu ili fotografiraju neobične kutove našega pogleda. Često, pošto su mnogi od njih i multimedijalni umjetnici, prilaze fotografiji kao ekperimentu, doživljavajući je kao fleksibilan medij, bilježeći sve što im trenutno zaokuplja pozornost, a uglavnom pripada području malih intimnih svjetova. Starija generacija voli zbilju. Ponire u klasičnost medija, izvlačeći iz njega pročišćenost značenja, koje tada postaje univerzalno. Možda je u tome najizrazitiji Manfred Willmann, koji svoju seriju The word is beautiful objašnjava: »Izraziti nešto o svijetu znači prikazati stvarnost stvari«. Suprotna od sterilne čistoće, mora biti organska uprljanost životom, koja na isti način kao scene Fellinijevih filmova na Willmannovim fotografijama zaista ostaje divna, u prikazu motiva umazana djeteta koje plače ravno u lice promatraču, drveta koje sjajem govori o životu, obične hrane i neraspremljena stola. Seiichi Furuya prikazuje zbilju decentnije, fotografirajući zbivanje u prolazu. Ne ulazeći odveć duboko u intimu uhvaćenoga zadovoljava se naznakom neobičnog u običnosti. Plesač odjeven u ratnika koji drži plesačicu, žena koja se šminka u prolazu ili običniji prizori na gradilištu gradnje luksuznoga hotela u istočnom Berlinu, gdje je autor radio kao prevoditelj za japansku tvrtku, ono je što zaokuplja autora. Portreti Eckarta Schustera, iz pedesetih i šezdesetih dramatičnim i markantim licima s jakim sjenama, zaista i govore o prošlosti i drugom gledanju na stvari, ali nije baš sve na izložbi toliko linearno prevodljivo. Wolfram Ortacker u jednom redu prikazuje krajolike, ispod njih muška prsa. Krajolici govore o lokacijama nekadašnjih ratova u svjetskoj povjesti, a muška su prsa simbol ratnoga junaštva. Ortacker uz blagi humor pronalazi i vizualnu sličnost suprotstavljenih fotografija, rijetko pošumljenih livada i mjestimično dlakavih poprsja.

Ponekad autori ipak prelaze igru značenja različitim iščitavanjima fotografije kao Max Puntigam. Njegove emocionalno obojene fotografije govore o značenjima fotografije kao duhovno enigmatske izjave, kao informacije i kao emocionalne reakcije, ipak prikazuju značenja fotografije doslovno i igrajući se njima, izravno racionalno, ponovno ne napuštaju svijet stvarnoga gledanja na stvari. Riječ je o stajalištu promatranja bez obzira koliko promatrano pripadalo u područje apstraktnih ideja ili detalja organskog života. Mjesto je promatranja generacije buđenja budnost, čvrsto na zemlji, dok mlađi traže intimnost u snovima.

Dina Ivan