Operne lekcije iz susjedstva

Operne lekcije iz susjedstva

Koncepcija povlačenja paralela među predstavama imaginarne trilogije osnažena je zajedničkom minimalističkom scenografijom i kostimografijom te srodnim elementima u nadasve bogatoj režiji

S obzirom na komediografske vratolomije, Figarov pir W. A. Mozarta i Lorenza da Pontea zasluženo nosi podnaslov La folle giornata. Zamislite onda kakvom se samo ludošću može činiti izvedba svih triju Mozartovih suradnja s omiljenim mu libretistom (Figarova pira, Don Giovannija i Cosi fan tutte) u sklopu jednodnevnoga maratona! Doista, da Budimpeštanski proljetni festival za pomalo ekshibicionistički projekt nije angažirao jednog od najdarovitijih mađarskih opernih redatelja Balázsa Kovalika, 26. bih ožujka u 11 sati u preuređenu koncertnu dvoranu budimskoga kulturnoga kompleksa Millenáris bio stupio s daleko većom dozom skepticizma, a vjerujem da bih oko ponoći dvoranu teško bio napustio s takvim oduševljenjem. Nakon što su pretpremijerno izvedene tri večeri zaredom, na sam dan maratona Figarov pir uslijedio je poslijepodne Cosi fan tutte, a navečer Don Giovanni, na istoj omanjoj pravokutnoj sceni smještenoj između dviju gledališnih platforma. Koncepcija povlačenja paralela među predstavama te imaginarne trilogije osnažena je zajedničkom minimalističkom scenografijom i kostimografijom te srodnim elementima u nadasve bogatoj režiji. Smješteni u prve redove gledališta, odakle su svako malo stupali na scenu, pjevači su, kao pravi uzor publici, nerijetko ostvarivali interakciju sa scenskim zbivanjima i iz pasivne pozicije. Prevladavanju barijera te uvlačenju publike u kreativni proces pridonijelo je i pjevanje libreta u ponešto osuvremenjenu i prilagođenu mađarskom prijevodu, što je postiglo razinu komičkoga užitka za kakvu uopće nisam bio svjestan da je moguća u operi. Premda je humor bio britak i s obzirom na tematiku svih triju djela nerijetko seksualno zaoštren, gotovo se ni u jednom trenutku nije moglo ustvrditi da je režija sama sebi svrhom. U finalu Figarova pira publika je tako ingenioznim režijskim potezom u općem slavlju izmamljena na scenu, da bi zatim svi protagonisti opere doslovce otrčali (»Coriam tutti!«). Simbolizmu boja u kostimografiji, žute u Figarovu piru, crvene i ružičaste u Don Giovanniju, u Cosi fan tutte odgovaralo je zeleno–plavo dvojstvo, idealno za opću pomutnju izazvanu zamjenom parova. Kovaliku je pošlo za rukom otkloniti sva uvriježena mišljenja o nepristojnosti, banalnosti ili jednostavno gluposti te opere, navevši publiku da u ljubavno–seksualnim nedoumicama protagonista prepozna vlastite privatne neuroze, a da im se pritom dakako pošteno nasmije. Najmanje je možda uspio Don Giovanni, više zbog transcendentalnog etosa donhuanovske tematike nego iz samih nedostatnosti kazališne interpretacije, koja je uostalom bila u znaku zajedničke beskompromisne autorske poetike u svim trima predstavama. Balázs Kovalik u relativno kratkoj karijeri već niz godina na budimpeštanskoj Muzičkoj akademiji Ferenc Liszt predaje opernu glumu studentima solo pjevanja te je bilo posve razumljivo da su i u ovom projektu sudjelovali mahom mladi pjevači, njegovi bivši studenti, pridruživši kvalitetnim glasovima i dotjeranim interpretacijama glumački angažman kojega se ne bi posramile ni najbolje operne kuće. Za to su imali odličnu potporu u dobro pripremljenoj i više nego solidnoj izvedbi orkestra MÁV (Mađarske državne željeznice, sic!) te dirigentu Péteru Oberfranku, koji se vješto nosio s izazovom da je pjevačima sve vrijeme okrenut leđima. Sinergija među članovima kreativnoga opernoga tima za cijeloga se trajanja ludoga dana prenosila i na publiku, štoviše, njezina želja za sudjelovanjem neprestano je rasla. Na margini mađarskoga opernoga života, ovaj u izrazito pozitivnom smislu populistički projekt, bojimo se, ipak neće zaživjeti. Naime, premda se tražila karta više, buduće su izvedbe neizvjesne. No kako Kovalik jako mnogo režira, a njegova pedagoška djelatnost prepoznata je na najvišoj institucionalnoj razini, ipak je ostvaren napredak u opernoj sredini koja je, premda na glazbenoj razini daleko razvijenija, u pogledu režije, odnosno opere kao svekolikoga kazališnog čina, bila gotovo jednako konzervativna kao i hrvatska. Od Mađara možemo svakako još mnogo naučiti!

Ivan Ćurković