Oda svakodnevlju

Oda svakodnevlju

Rohinton Mistry, Obiteljske stvari, prev. Andrea Meić, Hena com, Zagreb, 2005.

Obiteljske stvari primjer je prijevoda koji ne uspijeva u potpunosti prenijeti ukupnost značenja izvornog engleskog naslova (Family matters), što postaje jasno tek čitanjem izvrsnoga romana Rohintona Mistryja, indijskog emigranta nastanjena u Kanadi. Osim što sugerira tematiku, ali i žanr romana, izvorni naslov značenjski mnogo šire obuhvaća složenost obitelji kao zajednice, što domaćem prijevodu ne uspijeva. Čitana kao imenica, riječ matters (eng. stvari) obuhvaća emotivne veze među članovima obitelji, ali i dužnosti, obveze i odgovornosti koje život unutar obiteljske jezgre podrazumijeva. No, čitamo li tu istu riječ kao glagol, otkriva nam se novi semantički sloj — važnost i značenje obitelji u smislu utočišta, svojevrsne oaze zajedništva i međusobne potpore, za svakoga njezina člana. Iako govori o obama spomenutim aspektima obiteljskih odnosa, kako roman odmiče, ono drugo, intimno, emocionalno značenje, polako izbija u prvi plan i otkriva nam Mistryja kao tradiciji sklona autora, mnogo bližeg Balzacu ili Dickensu negoli svom suvremeniku te tematskom i sudbinskom emigrantskom srodniku, Salmanu Rushdieju. Obiteljske stvari govore o životu u suvremenoj Indiji putem priče o obitelji Narimana Veekela, 79-godišnjeg starca oboljela od Parkinsonove bolesti. Nariman živi u velikom stanu s pokćerkom Coomy i posinkom Jalijem, a lom gležnja s početka romana doživotno ga prikuje za krevet. Njegovoj pokćerki Coomy vrlo brzo dodija brinuti se za nepokretna starca te ga predaje na skrb njegovoj kćeri Roxani. Za razliku od Coomy i Jalija koji žive samački, bez obitelji i djece u velikom stanu, Roxana s mužem Yezadom i dvoje djece (Murad, 11, i Jehangir 9 godina) obitava u stančiću i bez nepokretna oca premalenu za njih četvoro. Dolazak oca njihov i inače vrlo oskudan život na rubu siromaštva čini još težim, što Roxanina muža Yezada primorava na poduzimanje nekih nečasnih koraka... Inače, kao i mnogokoja, i Narimanova je obitelj obilježena nesređenim računima i tajnama iz prošlosti, u ovom slučaju religijski utemeljenima. Naime, Narimanova obitelj pripada maloj izumirućoj parsijskoj vjerskoj zajednici, a on je u mladosti godinama bio u vezi s bjelkinjom, katolkinjom Lucy, koju je zbog pritiska obitelji morao napustiti i oženiti parsijku Yasmin. Yasmin je bila udovica sa dvoje djece, Coomy i Jalijem, a Narimanu je rodila kćer Roxanu. No, Nariman nikad nije prestao voljeti Lucy, a njihova je ljubav nesretnim slijedom okolnosti dovela do Yasminine smrti, što Coomy očuhu nikad nije oprostila. Sve to za posljedicu ima nesuglasice između Coomy i Roxane, što naposljetku, nažalost, također dovodi do tragična ishoda. Mistry iznimno veliku pozornost pridaje karakterizaciji likova i uspijeva mu široku galeriju od sedam pripadnika obitelji i nekoliko važnih pobočnih aktera učiniti vrlo uvjerljivima i životnima. On detaljno oslikava razne aspekte njihovih ličnosti kako bismo upoznavši njihove dvojbe, strepnje, slabosti i nade, bez izvanjskog nametanja i dociranja samostalno sagledali i shvatili motivaciju njihovih, katkad i ne sasvim prihvatljivih ni moralno ispravnih, postupaka. Mistryju uspijeva svakodnevne rituale, rutine i banalnosti učiniti dramatičnim i uzvišenim, važnost pronalazi u naoko nebitnim detaljima, a ljepotu života otkriva u jednostavnosti, sitnicama, skromnosti... te ponajviše u toleranciji, uvažavanju, nježnosti i ljubavi. Njegova proza prepuna je melankolije i blagosti, pisana jednostavno, bez cifranja, velikih riječi i gesta, nepretenciozno, ali ne i plitko ili otrcano; usredotočujući se na život kakav on u svojoj biti jest — grub, nesređen, kaotičan i nepredvidljiv — Mistry piše odu svakodnevlju, dosežući magiju bez namjere, ne injektirajući je na stranice književnim sredstvima (magijski realizam), nego prepuštajući zbilji da čitatelja oplahne vlastitom čarolijom... koje smo prečesto, zbog stresa i jurnjave za materijalnim, nesvjesni. Kompozicijska je struktura linearna, uz tek povremene flashbackove kojima je svrha u pojašnjavanju karaktera i historijata nekih međuljudskih odnosa (uglavnom Nariman – Coomy i Coomy – Roxane). Premda svim članovima Narimanove obitelji autor pridaje podjednaku važnost, perspektiva Roxanina mlađeg sina Jehangira sredinom romana ipak postaje izraženija, što je mudar potez koji omogućava da pojedina moralna pitanja, gledana očima najmlađeg, a samim time i najnevinijeg aktera, dobiju dodatno na važnosti. Iako je njegova pozornost ponajviše usmjerena na uže obiteljske odnose te međuljudske i međugeneracijske relacije, Mistryju uspijeva oslikati i složenost odnosa i stanja u široj indijskoj državnoj zajednici, usredotočujući se uglavnom na probleme, poput međuvjerske nesnošljivosti, političke razjedinjenosti, korumpiranosti vlasti i socijalne raslojenosti društva. Mistryjeva je Indija devedesetih godina 20. stoljeća zemlja prepuna protuslovlja, unutar sebe višestruko raslojena; zemlja u koju moderni način života vrlo teško i sporo prodire boreći se s nasljeđem prošlosti, siromaštvom i neukosti, ograničenjima vjerski uvjetovanima i predrasudama duboko usađenima, dodatno naglašenim stoljetnom kolonizacijom, sukobima i potlačenošću. No, to je roman koji govori i o vjeri; o uzaludnu ljudskom porivu da se spas, utjeha i olakšanje savjesti, grižnje i unutarnjih nemira pronađe u izvanjskom, nedokučivom i mističnom; o pokušaju da se vlastita sumnja nadvlada nekom virtualnom, izvanjskom silom, smirenje i spokoj ne tražeći unutar, nego onkraj sebe. Obiteljske stvari govore i o smrti, o prisjećanju da nas sve čeka isti kraj, uz uzaludnu, ali dobrodošlu pouku da s time neprestano na umu ne bismo gubili vrijeme na grubosti, bijes i gorčinu. Jer, nitko od nas nije besmrtan i... »svi smo mi, na kraju, bez iznimke, kandidati za samilost...«.

Božidar Alajbegović