NIŠTA BEZ AFERA!

NIŠTA BEZ AFERA!

Krešimir Galović prihvatio se osjetljive teme stručne revalorizacije dvanaest najboljih ostvarenja društveno poticane stanogradnje (POS–a), s namjerom da se žarište interesa pomakne od banalnih, aferaško–senzacionalistički intoniranih novinskih članaka o POS–u i politički intoniranih zadjevica na razinu vrednovanja arhitekture

Jedna od onih izložbi koje pokrivaju i analiziraju nekoliko segmenata recentne hrvatske arhitektonsko–urba-nističke zbilje svakako je autorska izložba povjesničara umjetnosti Krešimira Galovića i suradnice na tekstu, također povjesničarke umjetnosti, Vanje Žanko. Krešimir Galović prihvatio se osjetljive teme stručne revalorizacije dvanaest najboljih ostvarenja društveno poticane stanogradnje (POS–a), s namjerom da se žarište interesa pomakne od banalnih, aferaško–senzacionalistički intoniranih novinskih članaka o POS–u i politički intoniranih zadjevica na razinu vrednovanja arhitekture i stvaranja svijesti o vrijednosti novih arhitektonskih izričaja mlađe i mlade generacije hrvatskih arhitekata. Zakon o POS–u donesen je 2001, i tada započinju prve arhitektonske realizacije, a do 2006. završeno je sedamdesetak objekata, s time da je još četrdesetak zgrada u fazama izgradnje. Revolucionarna i za naš kontekst vrlo napredna ideja da je država investitor socijalne gradnje koji se ne miješa u kreativni posao arhitekata u Zakonu o POS–u definirana je kao »stanogradnja poticana javnim sredstvima radi zadovoljavanja stambenih potreba i poboljšanja kvalitete stanovanja što širega kruga građanstva, kao i unapređenja graditeljstva«. Ono što je posebno važno jest činjenica da s POS–om »kvalitetna arhitektura više nije povlastica, niti se događa u okvirima Metropole, ili u nekom od većih regionalnih središta, nego i u manjim mjestima, nerijetko urbano–ruralna karaktera« (Galović). Dvanaest najvrednijih realizacija, koje je struka prepoznala i visoko do sada vrednovala, nije uvijek naišlo na pravu recepciju sredine, čime je slučaj POS–ove izgradnje otvorio potpuno nov problem sociologije arhitekture u Hrvatskoj na prijelazu u novo tisućljeće: očekivali bismo, naime, poučeni iskustvom prevratničke misije hrvatske moderne arhitekture između dvaju svjetskih ratova, da su temelji za prihvat novih i drukčijih arhitektonskih ostvarenja već davno položeni u svijesti prosječna hrvatskog stanovnika, jer su moderni arhitektonski oblici tridesetih godina također nicali u malim urbanim formacijama i na rubovima gradskih naselja. No, kratki spoj koji se dogodio u svijesti budućih stanovnika sagrađenih objekata POS–a duboko nas je zabrinuo: ljudi nisu htjeli useljavati u gotove stanove zbog čudne boje fasade, ružna oblika zgrade, neobična formata prozora i sl., a da stvar bude gora, još su svoj obol dodali izvođači građevinskih radova, koji su štednjom na materijalu i lošijom kvalitetom ugrađena materijala od ugovorene odgovornost uporno prebacivali na mlade arhitekte

Doduše, još bez prakse u graditeljstvu, zaboravljajući da se među projektantima nalaze i naši istaknuti i međunarodno afirmirani arhitekti srednje generacije (Penezić&Rogina, Sanja Filep, Helena Paver Njirić, Goran Rako). Galovićev su izbor na izložbi idejno najzanimljiviji i najkvalitetnije realizirani objekti, koje autor problematizira isključivo u kontekstu arhitektonskog vrednovanja: zgrada u Zagrebu Sanje Filep (2003), zgrada u Đakovu Roberta J. Lohera, Petra Miškovića i Branimira Rajčića (2003), zgrada u Zadru Darija Gabrića (2003), zgrada u Krapinskim Toplicama Ive Letilović i Morane Vlahović (2003), zgrada na Rabu Davora Katušića i Produkcije 004 (2003), zgrada u Zagrebu Gorana Rake i Nataše Jakšić (2003), zgrada u Rovinju Helene Paver Njirić (2003), zgrada u Čakovcu Koraljke Brebić, Mirka Buvinića, Maje Furlan Zimmermann, Ivana Galića i Siniše Glušica (2003), zgrada u Križevcima Penezića&Rogine (2004), zgrada u Delnicama Vladimira Kasuna i Ivice Plaveca (2004), zgrada u Krapini Vesne Mravinac i Dubravke Vranić (2004) te zgrada na Cresu Studia Capsula (Ivana Ergić, Vanja Ilić, Vesna Milutin) iz 2004. Afere koje su se redale po novinama tijekom 2003. i 2004. navele su nas da se ozbiljno zapitamo kakvo to stanovništvo u ovom trenutku naseljava prostor Hrvatske: ako slovenski i austrijski seljaci mogu svoje kuće veselo bojati u limunski žutu, boju galice, ružičastu nijansu kuhane šunke ili lavande i biti sretni u takvoj koloristički intenzivnoj okolini, kako to hrvatski građani srednje i visoke stručne spreme padaju u nesvijest od užasa na zasićenu narančastu (Rab) i tamnosmeđu fasadu (Krapinske Toplice), ili zelene akcente detalja fasade (Zadar, Rovinj), tim više što su te boje apsolutno primjerene podneblju i mikrourbanističkom kontekstu. Apsurdna situacija sa zgradama POS–a pokazala se na razini nepovjerenja između stručne ocjene i građanstva: pohvalne recenzije, nagrade i arhitektonska imena koja su bez obzira na mladost jamčila kreativnost i idejnu svježinu nisu bila dovoljan jamac stanarima. Kada se svemu tome dodao još i politikantski šlagvort bacanja drvlja i kamenja na »skandalozne Čačićeve stanove«, loše građevinski izvedenu i »nakaznu« suvremenu arhitekturu, zaključak nije mogao biti drukčiji no što definira Krešimir Galović, da je zapravo riječ o »tipičnom ksenofobičnom strahu male sredine od novoga i nepoznatoga pa makar ono bilo dobro, po tko zna koji put u povijesti dokazujući tezu da kultura stanovanja ne ovisi o uvjetima, nego o razvijenosti potreba korisnika«. Izložba je definitivno dokazala da je realizacijama POS–a na hrvatsku arhitektonsku scenu stupila nova generacija kvalitetnih arhitekata i da je digitalno doba individualnog autorskog rukopisa u Hrvatskoj trajno dokrajčilo olinjala mastodonta zvana postmoderna.

Iva Körbler