Neviđeno i posebno

Neviđeno i posebno

Odbacivši sve konvencije skladatelj Mark Isham pokazao je da i bez njih filmska glazba može biti smislena

Film Fatalna nesreća govori za sebe, a isto je moguće reći za glazbu koju je skladao (jazz) trubač, violinist, pijanist i skladatelj Mark Isham. Zavodeći gledatelja da je riječ o još jednoj jeftinoj elektronsko–sintetičkoj inačici koja će bezuspješno pokušati učiniti nešto s filmskim prizorima, skladatelj je iznenadio. Doduše, doista je najveći dio glazbe sâm proizveo i odsvirao i doista je u najvećem dijelu riječ o glazbenoj sintetici (Fatalna nesreća nezavisni je film, pa je i novca bilo relativno malo), no imao je odriješene ruke. Tako su gledatelji/slušatelji suočeni s glazbom koja se ne može usporediti ni sa jednom filmskom partiturom. Elektronika ovaj put nije značila popularnost — sintesajzer i pripadni pribor omogućili su skladatelju da glazbu gura između zvuka i tona, ali ne poput nekoga tko se voli igrati efektima i ritamskim obrascima, nego poput nekoga tko voli meditirati. Odbacivši sve konvencije — počevši od one da elektronska glazba mora zvučati poput orkestralne jer je inače jeftina, do obveze praćenja filmskih prizora i oblikovanja tema — Isham je pokazao da i bez svega toga filmska glazba može biti smislena. Partitura za Fatalnu nesreću vrlo je blizu muzaku — no to ipak nije samo neutralni tepih ili ambijentalna glazba koja je potpuno neosjetljiva na filmske događaje. Prije bi se moglo reći da je to viđenje nekoga tko stoji sa strane i sve promatra. Zato Isham nema potrebe dramatizirati već dramatične situacije, nema potrebe odvajati pojedine likove, kojih je mnogo i čije će se sudbine na ovaj ili onaj način ispreplesti — on je poput kamere koja odozgor promatra sudar na početku i kraju filma. Zvukovi koji su najčešće razliveni jekom u okvirima nejasnih harmonija (skladatelj po potrebi mijenja odnos jasno–nejasno ovisno o važnosti prizora), na mahove podsjećaju na sviranje po rubu čaše, ponekad zvuče poput zvona, a vrlo često plaču jedinim živim instrumentom — ženskim glasom. Uzbuđenje ne dolazi iz promjene tempa, instrumentacije ili ritma. Ono se postiže povećanjem glasnoće i/ili dodavanjem vokala koji mirno plače. Vrhunac filma, bijeli policajac koji riskira život kako bi spasio

crnkinju koju je večer prije službeno napastvovao, okupan je glazbom. Onaj koji promatra — skladatelj, glazbenik — tu je toliko dirnut da pušta glazbu naprijed, u prvi plan, a redatelj mu, ganut, prepušta palicu s povjerenjem, na kratko izbacujući sve realne zvukove, prepuštajući se majstorstvu nijemih slika i glazbe. Isti je princip u sceni u kojoj djevojčica u očevu naručju nakon pucnja diže glavu. Tatin vrisak nitko nije čuo, jer iz njegovih usta nije izašlo ništa — osim glazbe koja je zavrištala i bolno zapjevala umjesto njega. Ovakve scene pokazuju zašto se Ishamova glazba doima kao da je živa, kao da je se može dodirnuti unatoč prividnoj pasivnosti, neutralnosti, ambijentalnosti. Partitura je samostalna u odnosu na film, kao što je i film samostalan u odnosu na glazbu. No glazba je poput promatrača koji samo iznutra sudjeluje u onome što vidi — pravi protagonisti su tu da prožive, a glazba je tu da iznutra doživi sve viđeno. Doista izvorno, neviđeno i posebno.

Irena Paulus